MiG-21: razlika između inačica

'''[[Mikojan|Mikojan-Gurjevi]]č MiG-21''' (Ruski: Микоян и Гуревич МиГ-21; [[NATO]] naziv: "Fishbed") je [[Laki borbeni zrakoplov|laki]] višenamjenski nadzvučni [[zrakoplov]] s jednim [[Mlazni motor|mlaznim motorom]]. Proizvedeo ga Mikojan u bivšem [[SSSR]]-u. Nakon 50 godina od njegovog prvog leta, 49 zemalja koristilo je, a neke i danas koriste MiG-21. [[Brzina]] mu prelazi dva [[Mach|Maha]] što ga čini bržim od mnogih kasnije izrađenih zrakoplova. Izrađeno ih je više od 11.950.<ref>Die wichtigsten Flugzeugtypen der Welt, Kaiser-Verlag, {{ISBN |3-7043-2188-5 }}</ref><noinclude i to samo u SSSR bez licencnih produkcija u drugim državama /notinclude>

Polazna točka bio je '''Ye-1''' (''Ye'' = ''Yedinitsa'', "''poseban prototip''") kojeg je trebao pokretati jedan Mikulonov AM-5A [[Mlazni_motorMlazni motor#Turbo-osovinski_motorosovinski motor|turbo-osovinski]] mlazni motor. Isti se pokazao neadekvatnim te zamijenjen s poboljšanim Mikulinom AM-9B koji se koristio u MiGu-19. Uskoro je motor ponovno zamijenjen, ovaj put s Mikulinom AM-11 koji se tek razvijao te je bio optimiziran za brze i lake lovce. Oznaka prototipa je promijenjena '''Ye-2'''.

MiG-21 je pokretao Tumansky R-11-300F turbomlazni motor s 38,1 &nbsp;kN potiska pri normalnom radu, te 56,3 &nbsp;kN s naknadnim izgaranje. Za pokretanje je koristio ugrađeni električni starter, a imao je i automatski sistem za gašenje vatre u slučaju problema oko motora. Usisnik zraka je imao pokretni konus stožastog oblika, koji se automatski namještao kako bi motor opskrbio većom ili manjom količinom zraka. Uz konus su smješteni i manji pomoćni otvori, koji su se hidraulički automatski otvarali ako je potrebna još veća količina zraka. Ovo zadnje se koristilo uglavnom u borbenim uslovima pri visokim napadnim uglovima. MiG-21 F-13 ima 10 ugrađenih spremnika. 6 fleksibilnih spremnika smješteno je unutar trupa, te po 2 spremnika u svakom krilu. To mu omogućuje unutrašnji kapacitet goriva od 2.280 litara bez dodatnih vanjskih spremnika.

MiG-21F je bio samo dnevni lovac bez realne mogućnosti borbe u noćnim odnosno svim vremenskim uvjetima, pa je zbog toga bio praktički neupotrebljiv za Sovjetsku protuzračnu obranu (Protivovozdusdushnoi Oborony), kojoj je glavni zadatak bila obrana zračnog prostora i presretanje špijunskih aviona. Zbog velike površine [[SSSR]]-a, Sovjetska PZO je koristila razvoj teških dalekometnih presretača poput Jakovljeva Jak-25 (NATO naziv "Flashlight") te njegove poboljšane inačice [[Jak-28]]P (NATO naziv "Firebar"). Međutim, takvi avioni su bili složeni te skupi za proizvodnju. Stoga se u PZO-u javila potreba za lakim i jeftinim avionom koji bi branio zapadne granice SSSR-a gdje veliki domet ne bi igrao ključnu ulogu.<p>

Pred kraj [[1957]]. Mikojan počinje s razvojem projekta oznake "Ye-7". Iza tog imena krio se zapravo MiG-32F s novim Safir radarom te nekim dodatnim manjim izmjenama. Uskoro su izrađena 3 prototipa, a prvi je imao probni let 10. kolovoza 1958. nakon čega je uslijedilo još 5 prototipova za dodatna testiranja. Testiranja su prošla uspješno te proizvodnja započinje u lipnju 1960. u Gorkom (naziv od 1932. do 1990., danas [[Nižnji Novgorod]]), pod oznakom MiG-21P (P = Perekvatchik tj. presretač, NATO naziv "Fishbed D") te tvorničkom oznakom '''I-75'''.

Unatoč uspješnim testovima, ova inačica nije smatrana zadovoljavajućom te je proizvedeno samo nekoliko aviona koji su uglavnom korišteni za daljnji razvoj. Proizvodnja puno boljeg MiG-21PF (ili I-76) započinje na početku [[1962]].<ref>Herzog, Chaim. The War of Atonement. Boston: Little Brown and Company, 1975. [[Posebno:KnjizniIzvori/0316359009|{{ISBN |0-316-35900-9}}]].</ref></p>

MiG-21P je imao RP-21 Safir radar (NATO naziv Spin Scan-A), mogućnost nošenja dvije rakete zrak-zrak Atoll (nije imao strojnice), jednostavni autopilot te mogućnost spajanja RATO raketnih potisnika koji su se koristili za brzo polijetanje.

'''MiG-21PF''' se razlikuje od MiGa-21P po tome što je dobio dodatna dva spremnika goriva iza kokpita, što je stvorilo izgled "debelog vrata" koji danas poznajemo, a omogućili su mu i veći kapacitet goriva, sada od 2.750 litara. Kod MiGa-21PF uveden je i novi motor, R-11-F2-300 koji je stvarao 38,7 &nbsp;kN potiska pri normalnom radu, te 60,0 &nbsp;kN potiska s naknadnim izgaranje. NATO oznaka za ovu inačicu je "Fishbed-E".<p>

Godine 1964. počinje proizvodnja nove inačice oznake '''MiG-21PFS''', a najveća razlika od prethodnika je bila, novi motor R-11F2S-300 koji je bio posebno dizajniran da omogući polijetanje i slijetanje pri niskim brzinama te je imao i ugrađeni dvostupanjsko naknadno izgaranje. No MiG-21PFS nikad nije krenuo u masovniju proizvodnju te je na kraju izrađeno samo nekoliko primjeraka, stoga su se Mikojanovi dizajneri okrenuli njegovom nasljedniku <b>'''MiG-21PFM</b>''' koji se počinje proizvoditi već [[1964]]. s tvorničkom oznakom I-94 (tvorničku oznaku I-94 je koristio i MiG-21 PFS).

Imao je izmijenjene repne površine te je bio opremljen s novim RP-21M radarom (NATO naziv Spin Scan-B) a podržavao je i nošenje vođenih raketa zrak-zrak K-5 (NATO: AA-1 Alkali) koje su kasnije zamijenjene s naprednijim K-13R (NATO: AA-2-2 Advanced Atoll) raketama.</p>

Na sve kapsule su se mogle montirati i protumjere.[[Datoteka:MIG-21R.jpg|thumb|200x200px|MiG-21R s oznakom Poljskog zrakoplovstva]]Kako je MiG-21R sačuvao ograničenu mogućnost borbe u zraku, Mikojan je odlučio napraviti novu lovačku inačicu na njegovoj bazi oznake '''Ye-7S'''. Novi lovac u proizvodnju ulazi [[1965]]. u Gorkom pod oznakom '''MiG-21S''', te je u proizvodnji ostao do [[1968]]. (Mikojan je za ovu inačicu koristio i oznaku ''I-95''). Iako je uvelike baziran na R inačici, bio je opremljen s novim RP-22 Sapfir radarom koji je imao dvostruko veći domet te je na početku bio označen čak kao nosač taktičkog [[Nuklearno oružje|nuklearnog oružja]]. Razvijena je i izvozna inačica oznake MiG-21M koja se nije puno razlikovala od S inačice, a proizvodila se od 1968. - 1971. u tvornici Znamya Trudaya.

'''MiG-21SM''' se masovno proizvodio u tvornici u Gorkom u periodu od 1968. - 1974. gdje je dobio oznaku I-96F a pokretao ga je novi Tumanskiy R-13-300 motor, koji je mogao razviti 39,9 &nbsp;kN potiska pri normalnom radu te 63,7 &nbsp;kN potiska uz naknadno izgaranje. Osim novog motora te dodatnog mitraljeza SM inačica se nije puno razlikovala od prethodne.

Ono što je zaista bilo potrebno za novu inačicu je bio novi i snažniji motor, te je u to vrijeme Tumansky OKB predstavio novi R-25-300 motor, koji je pri normalnom radu stvarao 40,2 &nbsp;kN, s nakanadnim izgaranjem 69,6 &nbsp;kN, te je imao mogućnost još jačeg naknadnog izgaranja koji je mogao stvoriti 95 &nbsp;kN potiska no samo na 3 minute, te se ovo koristilo samo u iznimnim slučajevima u borbenim uvjetima.

Uz novi motor MiG-21bis koji je potpuno redizajniran, te iako je vanjštinom nastavio nalikovati MiGu-21SMT bio je puno napredniji. Trup zrakoplova je potpuno redizajniran koristeći nove [[Legura|legure]] koje su rezultirale snažnijim, ali lakšim avionom. Ugrađen je poboljšani [[radar]] RP-22 koji je mogao otkriti ciljeve koje lete nisko uz tlo; nadodan je i RSBN-6S navigacijski sustav te sustav za slijetanje te djelovanje u uslovima loše vidljivosti. Od naoružanja je imao jedan GSh-23L top, mogućnost nošenja raketa zrak-zrak te raznih raketa (uglavnom nevođena raketna zrna) te bombi.<ref>Gordon, Yefim. Mikoyan MiG-21 (Famous Russian aircraft). Hinckley: Midland, 2008. [[Posebno:KnjizniIzvori/9781857802573|{{ISBN |978-1-85780-257-3}}]].</ref>

*'''Lancer-C''' - inačica namijenjena borbi zrak-zrak.<ref name=ropdf/>

S vremenom je avion došao i u "zapadne ruke", odnosno najprije u [[Izrael|Izrael]] tokom [[Šestodnevni rat|Šestodnevnog rata]], da bi lovci potom bili brodom bili dostavljeni u [[SAD]].

MiG-21 je učestovao u više lokalnih sukoba od kojih je svakako najznačajniji [[Vijetnamski rat]]. I pored odličnih karakteristika sjeverno-vijetnamski piloti su se radije opredjeljivali za [[MiG-19]] zbog jačeg i pouzdanijeg topovskog naoružanja (3 topa od 30 &nbsp;mm naspram 2 neučinkovite rakete K-13 prve generacije). Zahvaljujući delta krilu MiG-21 bio prvi sovjetski avion koji je mogao istovremeno obavljati ulogu lovca i ulogu presretača. MiG-21 je laki lovac koji postiže brzinu od 2 Maha koristeći relativno slab turbomlazni motor i po karakteristikama se može usporediti s američkim F-104 Starfighter i francuskim [[Dassault Mirage III]].

U sukobima na [[Bliski Istok|Bliskom istoku]] 1960-70-ih godina koristala su ga ratna zrakoplovstva [[Egipat|Egipta]], [[Sirija|Sirije]] i [[Irak]]a, a protiv [[Izrael|Izraela]]a. Međutim, s uvođenjem u naoružanje izraelskog ratnog zrakoplovstva američkog lovca-bombardera F-15 Eagle krajem [[1970-ih]] godina, MiG-21 je potpuno deklasiran.

Sudjelovao je i na početku sukoba u [[Sovjetsko-afganistanski rat|Afganistanu]] ali je vrlo brzo zamijenjen sa novijim avionima [[MiG-23|MiG-23]] i [[MiG-27|MiG-27]]. Tijekom Domovinskog rata u RH, JRV (Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo - zrakoplovstvo) je prilično intenzivno koristilo ove lovce u ulozi lovaca-bombardera i izviđača. Oboreno je 6 primjeraka a jedan MiG-21R je prebjegao u Austriju. Tri MiG-21 su preletjela u RH i postala nukleus nogog HRZ-a. U operaciji Oluja i konačnom oslobođenju RH, MiG-ovi HRZ-a su intezivno rabljeni u napadima na agresorske snage.