Hrvatsko-talijanska granica: razlika između inačica

Mirovna konferencija je o njima mogla raspravljati, ali ih nije imala ovlasti prihvatiti. Konačne verzije trebalo je donijeti Vijeće ministara vanjskih poslova i tek tada bi stupili na snagu. Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji.[17] <ref name="Bagarić"/>

 

 

Hrvatsko istarsko svećenstvo, koje zbog specifičnosti svoje službe nije emigriralo, nalazilo je načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama. Don Božo Milanović je u tridesetim godinama 20. stoljeća bio na čelu Društva sv. Mohora za Istru i koordinirao skupljanje obavijesti o stanju u Istri i Julijskoj krajini. Prikupljene obavijesti proslijedio je u Jugoslaviju.[19] Don Božo Milanović je surađivao tijekom Drugoga svjetskog rata s različitim organizacijama, u interesu objavljivanja tiskovina na hrvatskom jeziku.[20] Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s don Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.[21] <ref name="Bagarić"/>