Inačica od 2. veljače 2020. u 13:35 uredi MaGaBot (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Botovi 57.780 edits m lektura (budući da -> jer) ← Starija izmjena		Inačica od 2. veljače 2020. u 17:42 uredi ukloni ovu izmjenu HmxBot (razgovor \| doprinosi) Botovi 19.624 edits m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci Novija izmjena →
Redak 4: == Životopis == Pučku školu polazio je u Virovitici a gimnaziju u [[Varaždin]]u i [[Požega\|Požegi]] te je maturirao na [[Klasična gimnazija u Zagrebu\|Klasičnoj gimnaziji]] u [[Zagreb~~\|Zagrebu~~]]u 1875. godine.<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 916., {{ISBN \|978-953-95772-0-7}}</ref> Na sveučilištu u Zagrebu kao trogodišnji studij (trijenij) diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju. Godine [[1878]]. položio je ispit za učitelja srednjih škola iz [[grčki jezik\|grčkog]] i [[latinski jezik\|latinskog]] kao glavne i [[hrvatski jezik\|hrvatskoga]] kao pomoćne struke. Od [[1877]]. suplent a od [[1880]]. namjesni učitelj u zagrebačkoj [[Klasična gimnazija u Zagrebu\|Klasičnoj gimnaziji]].<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., {{ISBN \|978-953-95772-0-7}}, str. 896.</ref> Doktorirao [[1883]]. položivši doktorski ispit iz slavistike i [[Filozofija\|filozofije]] te obranivši disertaciju ''"O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom"''. Na studijskom usavršavanju u [[Leipzig]]u i [[Prag]]u. Za izvanrednoga profesora zagrebačke slavistike imenovan [[1886]]. (od [[1890]]. redoviti profesor a pravi član [[JAZU]] od 1890). Godine [[1892]]. na listi unionističke madžaronske stranke izabran za zastupnika gospićkog, a [[1900]]. slunjskoga kotara. Od [[1915]]. do [[1918]]. predsjednik JAZU. Redak 12: Te su gramatike, istodobno, konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnoga jezika zagrebačke filološke škole. Uz [[Ivan Broz\|Ivana Broza]] Maretić je među prvima [[štokavsko\|štokavskim]] puristima (što je moguće više iz štokavštine, a što manje iz [[kajkavsko\|kajkavštine]] i [[čakavsko\|čakavštine]] uz idealiziranje stanja u takozvanome narodnom jeziku). Godine [[1907]]. preuzeo je uređivanje Akademijina "Rječnika" i do svoje smrti (od riječi ''maslo'' do riječi ''pršutina'') obradio je oko 5500 stranica po čemu je jedan od najplodnijih hrvatskih leksikografa. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca te narodnu [[ep]]iku. Prevodio je s poljskog, latinskog i grčkog jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti ([[Adam Mickiewicz\|A. Mickiewicz]]a, [[Ovid]]ija, [[Publije Vergilije Maron\|Vergilija]], [[Homer]]a) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski [[heksametar]] koji je [[Petar Skok]] nazvao ''"životnim djelom Maretićevim"''. Po svojim nazorima Maretić je vukovac, zagovornik kulta [[Vuk Karadžić\|Vuka Karadžića]] u Hrvata, hrvatskoga i [[srpski jezik\|srpskog]] jezičnog jedinstva i fonološkoga pravopisa, idealizator ''"čistoga narodnog jezika"'' i isključivo (novo) štokavske osnovice hrvatskoga standardnoga jezika. ''Maretić u predgovoru njegovu Jezičnome savjetniku (»Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati našim jezikom«, Zagreb, 1924.), prema vlastitim riječima, izgoni kajkavizme jer bi te riječi »književnome jedinstvu Hrvata i Srba vrlo smetale« i »jer ih Srbi ne bi hteli primiti«. Važno je dakle što o zajedničkome jeziku misle Srbi. Oni postaju obrazac po komu se sve ravna. Čega u njihovu jeziku nema, proglašava se provincijalizmom ili nepotrebnom kovanicom, pa sve to treba, Maretićevim izrazom, izgoniti iz hrvatskoga jezika i hrvatskoga jezičnoga nasljeđa. Zbog jezičnoga jedinstva sa Srbima, savjetuje Maretić, trebali bi Hrvati polako zaboravljati »kovanice« kao glazba, isusovac, tvornica, učionica, knjižnica itd., kako bi u povijesnomu pamćenju postali zapravo nepismeni. A onda je svejedno u kojem si jeziku nepismen, važno je u kojem si pismen.''<ref>http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_1.nsf/AllWebDocs/Znacenje_Deklaracije_u_povijesti_hrvatskoga_jezika [[Milan Moguš]], [[Milan Moguš]], Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika, Kolo, 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Broj 01-02, 2009., ISSN 1331-0992 (preuzeto: 28. listopada 2010.)</ref> Kada se s distance od skoro stotinu godina pogleda Maretićevo jezikoslovno djelovanje, uočava se nekoliko stvari: ''Najveći je grijeh njegove Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika što u naslovu ima riječi i hrvatskog i književnog jezika, a u knjizi praktički nema djȇla hrvatske književnosti. Maretić je hrvatsku gramatiku potpuno otuđio od hrvatske književnosti.''<ref>Stjepan Babić, Hrvanja hrvatskoga, Školska knjiga, Zagreb, 2004., {{ISBN \|953-0-61428-4}}, str. 156</ref> Maretićeva je neprolazna zasluga što je znanstveno (prema spoznajama onoga doba) proučio novoštokavski jezični sustav, napisao najbolju gramatiku standardnoga jezika koji se u potpunosti temeljio na tomu sustavu, te u brojnim prijevodima i uređivanju Akademijinoga Rječnika zadužio hrvatsku kulturu. Stoga, ironično je reći, Maretićeve zasluge (koje su utkane u suvremeni hrvatski standardni jezik) istodobno su nezaobilazni dio hrvatskoga književnoga jezika, no, gledajući iz kuta Maretićevih jezičnih nazora- u cijelosti su odbačene. Naime, škola hrvatskih vukovaca kojoj je čeonikovao [[Tomo Maretić]] imala je nekoliko uporišnih točaka, među kojima se mogu izdvojiti tri: # štokavski purizam, to jest nijekanje i potiskivanje tronarječne dimenzije hrvatskoga jezika # jezičnopovijesni nihilizam, to jest adoraciju djela Vuka Karadžića i zabacivanje jezičnoga izraza cijele hrvatske književnosti, kako starije, tako i Maretiću suvremene # borba protiv jedne od osnovnih značajki hrvatskoga jezika, a to je tvorbenost i jezični purizam koji se očituje u tvorbi hrvatskih riječi za internacionalizme ili međunarodnice Te tri značajke, više od pojedinih rješidaba pravopisnih ili naglasnih, razlikuju srpski standardni jezik od ~~hrvatskoga -- a~~hrvatskoga—a jer Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu značajke smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko god je mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci. U [[20. stoljeće\|20. stoljeću]] su stvorena remek djela hrvatske književnosti svjetskoga ranga na kajkavskom i čakavskome narječju ([[Miroslav Krleža]], [[Vladimir Nazor]]), a ta su narječja prodrla u hrvatski standardni jezik Maretićevim otporima usuprot; hrvatska jezična kultura je apsorbirala stariju jezičnu i književnu baštinu ([[Marko Marulić]], [[Hanibal Lucić]], [[Marin Držić]], [[Ivan Gundulić]], [[Andrija Kačić Miošić]]) koju je Maretić potiskivao i umanjivao, držeći ju zaprjekom ''"hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu"''; [[novotvorenice]], od [[Bogoslav Šulek\|Bogoslava Šuleka]] do [[Tomislav Ladan\|Tomislava Ladana]], neiskorijenjivi su dio hrvatskoga jezika - opet u suprotnosti s glavnim Maretićevim jezikoslovnim predodžbama. Cijeli je opis hrvatskoga jezičnoga sustava škole hrvatskih vukovaca (a napose Maretića), temeljen na mladoslovničarskoj filologiji, zamijenjen primjerenijim suvremenim pristupom strukturalne lingvistike i generativne gramatike ([[Dalibor Brozović]], [[Radoslav Katičić]], [[Stjepan Babić]]). == Kritika == Maretić je napisao ''Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika'' i podnio molbu da mu se gramatika primi kao knjiga za srednje škole. Odgovorio mu je predstojnik g. [[Armin Pavić]], da će mu se knjiga samo tako primiti za srednje škole, ako iz naslova izostavi ono ''ili srpskog'' jezika. Pošto je Maretić takav uvjet prihvatio, [[Srbobran (novine)\|Srbobran]] je zbog toga osuđivao Maretića ovim riječima: ''Dr. Maretić umjesto da je kao ozbiljan naučenjak odbio neumjesni šovinistički zahtjev, zapliva i sam šovinističkom strujom i protiv svoga naučnog uvjerenja izdade knjigu kao Gramatiku hrvatskog jezika.'' <ref>{{Cite book\|last= Вишњић \|first= Чедомир \|authorlink= \|title= Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 60.\|year= 2013. \|url= \|publisher= СКД Просвјета, Службени Гласник \|location= Загреб, Београд \|id= }}</ref> <ref>{{Cite book\|last= \|first= \|authorlink= \|title= Србобран, бр. 56, 10. (23.) марта 1901., \|year= 1901.\|url= \|publisher= \|location= Загреб\|id= }}</ref> == Glavna djela == Redak 52: * [[1881.]]: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige ''Homer: Iliada. Preveo i tumač dodao Tomo Maretić''. * [[1893.]]: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige ''[[Publije Vergilije Maron]]: Eneida''.<ref>Marin Somborac, [http://www.matica.hr/media/uploads/bibliografije/01_bibl.mh_1842-1992.pdf ''Bibliografija izdanja Matice hrvatske: od 1842 do 1962'', str. 28.], matica.hr, pristupljeno 18. studenoga 2017.</ref> == Izvori == Redak 61: * [http://www.scribd.com/doc/8360906/Tomo-Maretic-Slaveni-u-Davnini Tomo Maretić: Slaveni u davnini] * [http://www.scribd.com/doc/113354901/Tomo-Mareti%C4%87-Istorija-hrvatskoga-pravopisa-latinskijem-slovima Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima] * [https://www.scribd.com/doc/81684490/Toma-Maretic-Gramatika-i-Stilistika-Hrvatskoga-Ili-Sprskoga-Knjizevnog-Jezika Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika] {{GLAVNIRASPORED:Maretić, Tomislav}}

Tomislav Maretić: razlika između inačica