Urea: razlika između inačica

Najvažniji je derivat ugljične kiseline. Bezbojni kristali, tale se pri 132,7 °C, lako se otapaju u vodi i [[alkohol]]u.

Godine [[1773.]] [[Francuska|francuska]] kemičarka [[Hilaire Rouelle]] izolirala je ureu iz urina, premda sve do [[1799.]] nije bila potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je [[1811.]] načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a [[1812.]] objavio je da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu pa je zasluga za sintezu uree pripala njemačkom kemičaru [[Friedrich Wöhler]]u, koji je [[1828.]] opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.

* ''Tehnički leksikon'', Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: [[Zvonimir Jakobović]]. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. {{ISBN |978-953-268-004-1}}, str. 931.