|
== Temelji i odlike jezika ==
=== Narječna razina ===
[[Datoteka:Bih_bosniak_dijalects.png|mini|200px|Dijalekti kojima se služe Bošnjaci u BiH]]
[[Datoteka:Bosniak_view_of_dialects_in_RH_BiH_and_Boka.png|mini|200px|Bošnjački pogled na dijalekte u BiH, RH i Boki]]
[[Datoteka:Bosniak_view_of_bosniak_subdialects_in_BiH.png|mini|200px|Bošnjački pogled na poddijalekte u BiH]]
[[Datoteka:Bih_poddijalekti.png|mini|200px|Poddijalekti u BiH]]
Bošnjački se jezik temelji na štokavskim govorima koji se mogu podijeliti u četiri glavne skupine[[Novoštokavski jekavski dijalekt|:]]
* [[Novoštokavski jekavski dijalekt|novoštokavski (i)jekavski]] ("južno narječje", hercegovačko-krajiški, jekavski i (i)jekavski poddijalekt)
* [[Zapadni dijalekt|novoštokavski ikavski]] ("zapadno narječje")
* [[Istočnobosanski dijalekt|staroštokavski (i)jekavski]] ("istočnobosansko narječje", šćakavsko jekavski)
* [[Bokeljsko perojski dijalekt|staroštokavsko ijekavski]] ("zetsko-južnosandžački", štakavsko jekavski)
Također, Bošnjaci koji žive u Orašju i Bosanskom Šamcu (iza Šamca su izgnani većinom tijeku rata) koriste staroštokavski ikavski ("slavonsko narječje, šćakavski ikavski), no njihov broj je toliko malen da je realno zanemariv (par tisuća).
Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, druga dva s Hrvatima, a četvrto s Crnogorcima i Srbima. Novoštokavski ikavski je bitno smanjen po broju govornika tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, a istočnobosansko narječje je često izgubilo [[šćakavski|šćakavski izgovor]].
=== Odlike bošnjačkoga standardnoga jezika ===
[[Datoteka:Gramatika bosanskog jezika.jpg|thumb|200px|Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine]]
Bošnjački standardni jezik ima sljedeće odlike:
Jezik se u nemaloj mjeri oslanja na [[srpski jezik]] ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu [[turcizam]]a. Jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće (nakon turske okupacije), u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskoj abecedi (arabica), te u prvi bošnjački rječnik, rimovani bošnjačko-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine.
Tijekom 19. stoljeća, prvenstveno njegovim koncem, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na bošnjačkom jeziku koji je u to vrijeme bio znatno bliži hrvatskom nego srpskom jeziku.
U doba obje Jugoslavije službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba Kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom. Moguća zaustavljanja tog procesa za vrijeme Banovine Hrvatske i za vrijeme NDH, koja su prekratko trajala za ostaviti traga u svakodnevnom govoru. U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, "republički jezik" u socijalističkoj BiH je isprva bio ''srpski ili hrvatski'',<ref>Samardžija, Marko. ''Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika'', Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., {{ISBN|953-6066-97-1}} {{Citat|... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: "Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku".<sup>128</sup>|Samardžija, 2002., 117.}}</ref> te poslije ''[[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]] odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora'',<ref>[[s:sr:Устав Републике Босне и Херцеговине — Пречишћени текст (1993)|Ustav Republike Bosne i Hercegovine]] (Pročišćeni tekst), Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 5/93. od 14. ožujka 1993., URL: http://republikabih.net/content/Ustav_Republike_BiH.pdf</ref> i bio je samo inačicom službenog jezika koji je bio u Srbiji, uz razliku što je latinično pisanje bilo imalo službeni status kao i ćirilica, pa su tako dnevne tiskovine primjerice, izlazile jednom stranicom na latinici, a drugom na ćirilici, odnosno slučaj je bio da su naizmjenice bili latinični i ćirilićni članci u novinama i časopisima.
Srbiziranje i "poslužbenjivanje" jezika je dovelo do toga da su već do [[Josip Broz Tito|Titove]] smrti ikavski izgovor i šćakavština sasvim nestali u govoru među [[Muslimani (narod)|Muslimanima]] (odnosno Bošnjacima), kako među starijim, tako i među mlađim stanovništvom, i zamijenjeni su ijekavskim izgovorom jata. Otuđenje od ikavskog izgovora je doseglo takva mjerila da se je ikavski izgovor i šćakavštinu osjećalo previše "hrvatskim", a o tome da je taj govor postojao među [[Muslimani (narod)|Muslimanima]]–[[Bošnjaci]]ma se znalo tek kao o događajima iz njekih predajama iz pretprošlog stoljeća, i to među obrazovanijima. Takva kretanja su se nastavila i u današnjici, u 21. stoljeću.
Raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkoga jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Halilovića. Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orijentalizama ("turcizmi") i uvedba fonema "h" u stanovitom broju riječi (lahko, mehko prema lako, meko) kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-Muslimana prema današnjem standardnom hrvatskom i srpskom jeziku. Po svojoj fizionomiji bošnjački je standard zasnovan na zapadnoj novoštokavštini (što se, katkad, zbog političkih razloga i povezanosti s bošnjačkom nacionalnom zajednicom u Sandžaku marginalizira ili prešućuje); u stilizaciji je nekih rješidaba, prvenstveno, preslovljavanja stranih izraza bliži srpskom nego hrvatskomu jeziku (Kipar, hemija,..), no, generalno izbjegava crkvenoslavizme (opština, sveštenik, ...). Uočljiva je, također, slabija normiranost <!-- možda nije najbolji primjer -->(računar,<ref name="računar">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471. {{citat| računar, ''instr. jd.'' računarom |Halilović, 1996., 471.}}</ref> kompjuter,<ref name="kompjuter">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 296. {{citat| kompjuter<br>kompjuterizacija<br>kompjuterski |Halilović, 1996., 296.}}</ref> računalo<ref name="računalo">Halilović, Senahid. ''Pravopis bosanskoga jezika'', Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471. {{citat| računalo, ''instr. jd.'' računalom |Halilović, 1996., 471.}}</ref>) koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrci u bošnjačkim medijima i tisku.
=== Raširenost bošnjačkoga jezika ===
Gradovi s najvećim brojem govornika bošnjačkoga su: [[Sarajevo]], [[Tuzla]], [[Zenica]], Bihać, [[Novi Pazar]], [[Tutin]], [[Carigrad]].
Izvan Bosne i Hercegovine brojne su enklave u kojima se govori bošnjački jezik:
* Dolneni u [[Makedonija|Makedoniji]]
* Istočni [[Sandžak]] ([[Crna Gora]]; [[Srbija]])
== Vidi još ==
|
