Razlika između inačica stranice »Ernest Radetić«

Dodano 338 bajtova ,  prije 3 mjeseca
U ratu je nastavio borbu za širenje svijesti o hrvatskom karakteru Istre, u djelima ''Iskre pod pepelom – istarske priče i crtice za mladež'' (1943.) te knjigom povijesne publicistike i [[memoaristika|memoaristike]] ''Istra pod Italijom 1918-1943.'' (1944.), u kojima je pisao o istarskim temama i stradanju istarskih Hrvata pod [[Italija|talijanskom]] okupacijom.<ref name=GK/> "Razbijeni mozaik" i "Istarski zapisi" nastavak su tog niza. Radetić je napisao je i mnoge [[drama|dramske]] i [[radio-drama|radiodramske]] tekstove. U ratu je objavljivao tekstove najviše u [[Nova Hrvatska|Novoj Hrvatskoj]] te u Novinama, Hrvatskom krugovalu, Hrvatskoj mladosti, Hrvatskom kolu, Prosvjetnom životu. Napisao je poveći skup članaka iz religijske kulture. Spasio je od ustaškog strijeljanja [[Ive Mihovilović|Ivu Mihovilovića]], budućeg Vjesnikovog komentatora poznatog kao ''Spectator''. U spašavanju su također pomogli klerikalci [[Mate Ujević]] i [[Lav Znidarčić]]. <ref name=GK/>
 
Malo je tko je poput Radetića ustrajno pridonosio očuvanju i promicanju hrvatskoga karaktera Istre, ostajući uvijek kao katolik na strani istine, pravde i čovjeka.<ref name=GK/> Nakon II. svjetskog rata Radetić - kao politički [[konzervativizam|konzervativac]] i dosljedni katolik u vremenima kada se smjelo promicati samo ljevičarske ideje - "staje u stranu" i u velikoj mjeri odustaje od javnog intelektualnog rada. Tek 1961. godine na poziv [[Mijo Mirković|Mije Mirkovića]], najuglednijeg ljevičarskog intelektualca podrijetlom iz Istre počinje Radetić ponovo sa spisateljskim radom, te već 1962. godine objavljuje knjižicu (12 stranica) "Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu". 1966. godine objavio je djelo na njemačkom ''Die Arena von Pula''. <ref name=GK/>
 
"Po zadatku" koje mu je dodijelila grupa oko Mije Mirkovića, Radetić piše o istarskim temama, s posebnim naglaskom na zapadnu Istru. U svojem kapitalnom djelu "[[Istarski zapisi|Istarskim zapisima]]" iz [[1969.]] godine daje on izgrađenim stilom iskusna publicista jedan široki pregled hrvatskog pitanja u Istri s posebnim naglaskom na razdoblje zadnje polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća - razdoblja kojem je on bio očevidac, ili je barem mogao dobiti temeljite informacije od sudionika najvažnijih događaja. Tu on daje mnoge informacije koje ljevičarski pisci tog vremena nisu htjeli, nisu znali ili nisu mogli napisati - a možda ni pojmiti. Djelo uvjerljivo odskače od marksističkih spisa tih doba s (pre)velikom tendencijom svođenja kulturalnih, nacionalnih i gospodarskih problema Istre toga doba na kategorije "[[klasna borba|klasne borbe]]" (zanemarujući da su socijalističke ideje bile sve do 1940-ih godina raširene u Istri skoro isključivo među Talijanima, dok su istarski Hrvati u pravilu bili "sitnoposjednički" i konzervativno usmjereni). Tako saznajemo mnogo o djelovanju hrvatskih [[pravaštvo|pravaša]] na čelu sa [[Matko Laginja|dr. Matkom Laginjom]] (u Istri su pravaši djelovali pod imenom "[[Istarski narodnjaci|narodnjaci]]", od imena [["Hrvatsko-slovenska narodna stranka"]] koja je objedinjavala kako Slovence iz sjevernih dijelova Istre oko Kopra, tako i Hrvate južno od rijeke Dragonje); o važnom i uspješnom naporu [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|"Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru"]] koja je dobrovoljnim prilozima prikupljenima diljem Hrvatske dugo bila glavni izvor financiranja hrvatskih škola u Istri (koje lokalne vlasti pod kontrolom Talijana nisu htjele osnivati niti financirati), o široko raširenoj (i djelotvornoj) domoljubnoj potpori građanstva širom Hrvatske ujedinjenju Istre s maticom Hrvatskom i potpori Hrvatima u Istri od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, o raznim uglednim istarskim "narodnjacima" antifašistima koji su značajno pomogli u ustanku i osnivanju "narodne vlasti u Istri", da bi lokalni tisak pod nadzorom komunista propuštao kasnije čak objaviti bilješke o smrti ljudi koji su dali vrlo značajan obol "narodnooslobodilačkoj borbi", ali koji se nisu uklopili u poratnu komunističku vladavinu.
Radetić je zabilježio da su komunisti (većinom neistarski) te istarske narodnjake nakon rata »stavili pod svoje« i onemogućili istinu o pravoj naravi i nositeljima istarskoga antifašizma.<ref name=GK/>
 
Umro je u Zagrebu 6. listopada 1980. godine. Pokopan je na Mirogoju. U emigrantskoj [[Hrvatska revija|Hrvatskoj reviji]] [[Pavao Tijan]] napisao mu je nekrolog.<ref name=GK/>