Stvorena nova stranica sa sadržajem: »'''Gore srca''', hrvatski vjerski list <ref name=GK>[https://www.glas-koncila.hr/bezazleno-glasilo-kojega-su-se-bojali-list-gore-srca-u-doba-fasizma-i-k...«.
Pokrenuo ga je don [[Božo Milanović]] [[novinstvo u 1946.|1946.]] u [[Trst]]u. U Trstu je izlazio od 1. travnja do 1. rujna 1946. godine, nakon čega je izlaženje premjestio u Rijeku. Predstavljao je suprotnost praksi komunističke vladavine, čije je djelovanje označilo gušenjem cjelokupnoga katoličkog tiska. Dopuštanje izlaženja vjerojatno je bilo zbog velikih Milanovićevih zasluga. U [[Rijeka|Rijeci]] je list izlazio od 1. rujna 1946. do 30. rujna 1947. godine. Glavni izdavač bio je ''Zbor svećenika sv. Pavla za Istru'', a Božo Milanović glavni urednik. ListTad potomje izlazinaišao una Zagrebuproblem. sveBio doje svogzabranjen utrnućazbog 1952nekog članka. godineZa opterećujuću okolnost listu je uzeto i to što "gotovo nikada ne donosi nikakve govore i izvatke govora druga Tita i drugih naših rukovodilaca, dok Papinim reakcionarnim govorima i poslanicama posvećuje čitave stranice". IzdavačDa bi list mogao nastaviti, predan je bilou Zagreb Jeronimskom društvu, koje je preimenovano u [[Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda]], koje je bilo novi izdavač lista. Vođenje lista preuzeo je zagrebački kanonik dr Pavao Lončar. ''Gore srca'' bio je jedini periodični vjerski katolički list u to vrijeme. Vjerojatno je pušteno djelovanje zbog toga što je ustaški režim bio proganjao Pavla Lončara. Lončar je izjavio da Pavelić nije normalan, zbog čega ga je ustaški režim osudio na smrt, pa pomilovao na 18 godina zatvora. ''Gore srca'' izlazi u Zagrebu sve do svog utrnuća 1952. godine. Milanović je u Pazinu osnovao [[Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda]] koje je zadržalo je vlasništvo nad jednom trećinom lista i don Božo Milanović u tom vremenu nije bio urednik. Da bi izbjegli sukob s režimom, nisu objavljivali nikakve vijesti iz Crkve u zemlji. Iznijeti istinu nije se smjelo jer je to značilo zamjeriti se režimu. Također su nasuprot praksi tadašnjih tiskovina nisu veličali tadašnju stvarnost jer je to značilo izdati Crkvu i sve progonjene ljude. Zato je urednička politika bila zaobići informativni dio, te su se držalo samo čisto vjerskih, duhovnih i poučnih tekstova, da ne bi ostala Crkva bez ovog jedinog lista koji je imala u tom turobnom vremenu.<ref name=GK/>
