Crkveni raskol: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura (budući da -> jer) |
aa |
||
Redak 6:
==Trenutačne posljedice i neposredan povod raskola==
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u [[bogoslužje|bogoslužju]] i postu na subotu početkom korizme - detalje koje su Grci sporadično predbacivali "Latinima" još od doba [[Focije I.|Focija I.]] Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju uporabu naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od [[Kalcedonski sabor|Kalcedonskog sabor]]<nowiki/>a 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I. (kojega kao sveca štuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.
Legat pape Lava IX. [[kardinal]] Humbert položio je [[16. srpnja]] [[1054.]] na oltar crkve [[Aja Sofija|svete Sofije]] bulu kojom izopćuje Cerularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Cerularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.
Redak 30:
koji je s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. ”
Ovaj dodatak "i Sina" (lat. "Filioque") je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stoljeću, osloncem na teološka djela nekih istočnih crkvenih otaca, poput [[Ćiril Aleksandrijski|sv. Ćirila Aleksandijskog]]. Značenje dodatka "Filioque", objašnjava [[Katekizam]] Katoličke Crkve iz 1992. god. u toč. 246. - 248., pozivom na definiciju sa [[Firentinski sabor|Firentinskog sabor]]<nowiki/>a iz 1438. godine, ovim riječima: "Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac ... vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ako je 'počelo bez počela', ali također da je, ako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". Takva objašnjenja nisu grčki teolozi smatrali dovoljnima - ni u prvom tisućljeću, ni do danas.
Drugi po važnosti predmet sukoba je uloga koju ima '''papa'''. U mnoštvu biskupa koji upravljaju mjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao '''prvim među jednakima''' - koji stoga recimo ima iznimnu čast i ovlaštenje da se jedino po njegovom pristanku može sazvati valjani [[Ekumenski sabor|opći crkveni sabor]]; zaključci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa ne odobri (iako su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i širih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za punovažni Opći crkveni sabor). Na zapadu se razvila važna teološka disciplina koja se bavi tzv. "petrovskom službom" ([[Latinski jezik|lat.]] "munus petrinum"), koja polazi od toga da je Isus dao posebnu prednost ne samo Apostolu Petru kao poglavaru apostola, nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim ukućanima, ili kralj nad kraljevstvom. Pismo koje je napiso papa Nikola 865. godine proklamira kako je '''"papinska moć nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom".'''
| |||