Ćićarija: razlika između inačica

Nema izrazitih međa: na istočnoj strani granica joj je uz cestu Kastav — Matulji — Veprinac — Vranja prema prijevoju Poklon. Istočnije od toga na nju se nadovezuje liburnijski prostor što se pruža uz opatijsku rivijeru. Sjeverozapadna granica prostor je tršćanskoga [[Kras]]a i [[Brkin]]a, sjeverna je međa Ćićarije [[hrbat]] usporedan s cestom Rijeka — Trst (Brgud — Šapjane — Podgrad — Obrov — Materija — Kozina), a južna je granica između [[vapnenac|vapnenačke]] i flišne podloge (Vranja — Lupoglav — Roč — Buzet — Sočerga — Črni Kal). Morfološko je obilježje toga područja planinski niz uzvisina i udolina položenih u [[Dinaridi|dinarskom]] smjeru, kojem su u podlozi naslage [[Fliš|fliša]] preko kojih su tektonskim pokretima klizno navučene starije vapnenačke naslage pa je time Ćićarija dobila specifičnu ljuskavu strukturu. Iznad tih su navlaka zaravnjene terase koje oblikuju udoline s pašnjacima i šumskim pokrovom. Izdignuti dijelovi vrhunaca vapnenačkih naslaga uglavnom su ogoljeli i imaju vertikalne odsjeke na mjestima gdje su »čela« navlaka preko flišolike podloge. Tektonskim pokretima nastao je niz poleglih navlaka i pokrovima slična navlačenja što prostor Ćićarije čini vrlo složenim. Glavni dio oblikovan je kao niz uporednih grebena s udolinama[[udolina]]ma i [[terasa (reljef)|terasama]] između njih, na kotama 500 do 800 m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima. Sjeverni [[planinski greben|greben]] (Rožič, 819 m; Slavnik, 1028 m; Glavičorka, 1083 m; Ribnik, 1023 m; Jenčarija, 881 m) široko je područje s mnogo vrhova visokih oko 700 do 800 m. Jedine su poprečne komunikacije Vodice — Obrov i Mune — Starad. Srednji greben (Glavica, 1037 m; Šija vrh, 1241 m; Lisina, 1185 m) proteže se samo na istočnom dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih pravaca. Južni greben (Žbevnica, 1014 m; Brajkov vrh, 1092 m; Orljak, 1106 m; Veliki Planik, 1272 m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne visine oko 500 m do 650 m naglo spušta prema flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet — Brest — Dane i Lupoglav — Lanišće.

Niska gustoća naseljenosti (7st7 st. na km², 2001) uvjetovana je krškim obilježjem tla gospodarskom nerazvijenošću, slabom prometnom povezanošću i oštrom klimom. U Istarskoj županiji u općini [[Lanišće|Lanišće]] 14 je naselja sa samo 398st398 st. (2001), a u Primorsko-goranskoj županiji u općini [[Matulji|Matulji]] od 23 naselja te općine s 10445st10445 st. (2001) desetak je na Ćićariji s 3020st3020 st. (2001), tako da danas ondje živi ukupno samo 3418st3418 st.; bave se ugl. sitnim stočarstvom (ovčarstvo) i nešto malo poljodjelstvom za osobnu potrošnju. Radno aktivno stanovništvo živi većinom u naseljima iz kojih se može brzo doći u veća središta (Buzet, Opatija, Kopar); dobna struktura pokazuje vrlo staru populaciju. Pokušaji otvaranja pogona ili organizirane stočarske proizvodnje posljednjih desetljeća uglavnom su bili neuspješni. Budući da je na Ćićariji izmjereno više od 2000 vjetrovitih sati godišnje, postoji ideja o izgradnji [[vjetroelektrana]], što bi infrastrukturno i gospodarski moglo oživjeti cijelo područje. U nekim mjestima počinje se razvijati [[izletnički turizam|izletnički]] i [[seoski turizam]]. Dobro obilježenim planinarskim stazama i istarskim planinarskim putom mnogobrojni planinari i izletnici dolaze do nekoliko planinarskih domova i skloništa.

Najvažnija su naselja Lanišće, Mune i Žejane. U zapadnom dijelu Ćićarije, koji gravitira Kopru, više je naselja nego u istočnome, koji je krševitiji i teže prohodan. Ćićarija je bila pogodna za naseljavanje u prapovijesno doba, ima gradinskih naselja i pećina. Važnija je bila, kako u rimsko doba, tako i u srednjem vijeku, njezina obrambena uloga jer je onemogućivala jednostavan prolaz prema središnjoj Istri. Zato su uz glavne prometnice (cesta Rijeka — Trst poklapa se s trasom rimske ceste [[Aquileia]] — [[Tarsatica]]) postojale rimske vojne postaje i srednjovjekovni kašteli. Posebno je važnu ulogu Ćićarija imala u odnosima i ratovima Mletaka i Austrije (XIV. — XVII. st.), kada je dijelom bila pod mletačkom vlašću (Rašpor), a veći dio pod austrijskom vlašću. Za [[Pazinska knežija|Pazinsku knežiju]] bila je vitalni prostor jer se kroz nju dolazilo iz zaleđa u Pazin. U XIX. st. suvremene ceste Kopar — Buzet i Kastav — Pazin probijene su rubom Ćićarije, tako da je ostala izolirana, a stanovništvo je nastavilo živjeti skromnim autarkičnim gospodarstvom. U drugome svjetskom ratu bio je na tom području vrlo aktivan [[Istra u Narodnooslobodilačkom pokretu|NOP]], kojemu je pogodovala udaljenost od glavnih prometnica, iako su u nekoliko navrata mnoga naselja spaljena u njemačkim odmazdama. Nakon rata iseljavanje je postalo intenzivnije, osobito u Kopar, Buzet i Rijeku, odakle su se stanovnici vraćali tek s odlaskom u mirovinu.

Južno od poteza Opatija — Vranja nadovezuje se masiv Učke i Sisola do Plomina. Razdvaja ih [[prijevoj]] [[Poklon (prijevoj)|Poklon]]. Masiv [[Učka|Učke]] odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje, hrptom koji ide vrhovima: Učka (Vojak, 1401 m), Perun (881 m), Brgud (906 m), Kremenjak (827 m), Sisol (835 m), Lanišće (172 m). Na objema stranama u prošlosti je bilo razvijeno sitno stočarstvo ([[ovčarstvo]]), a komunikacija između [[Liburnija|Liburnije]] i središnje Istre odvijala se uskim planinskim stazama.