Povijest Bosne i Hercegovine: razlika između inačica

{{glavni|Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini}}

=== Nezavisna Država Hrvatska ===

{{glavni|Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini#Nezavisna Država Hrvatska|Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini#Ustanak Srba u Hercegovini|Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini#Četnički pokolji nad Hrvatima|l1=Nezavisna Država Hrvatska|l2=Ustanak Srba u Hercegovini|l3=Četnički pokolji nad Hrvatima}}

 

 

[[NDH]], nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu Kraljevine Hrvatske, u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH bila je [[Upravna podjela NDH|unutarnja podjela]] izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe, koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH to su: [[Vrhbosna]] sa sjedištem u Sarajevu, [[Zahumlje|Hum]] u Mostaru, [[Usora i Soli]] u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, [[Lašvanska dolina|Lašva]] i Glaž u Travniku, [[Starohrvatske županije|Krbava i Psat]] u Bihaću. Za glavni grad bila je predviđena [[Banja Luka]] u Bosni kao geografsko središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala povijesni teritorij Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., velika župa Gora ([[Petrinja]]) prelazila Unu, Livač i Zapolje ([[Nova Gradiška]]) i Posavje ([[Slavonski Brod|Brod]]) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, veliki broj muslimana je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|redovite]], ali i [[Ustaška vojnica|dobrovoljačke vojske]]. Budući su u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a još više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom "Srbi na okup!" Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini, u Podrinju ([[Foča]], [[Čajniče]], [[Goražde]]), u Bosanskoj Krajini ([[Krnjeuša]]) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

 

 

[[Nacistička Njemačka]] i [[Fašistička Italija]] su tretirale Nezavisnu Državu Hrvatsku kao svoju satelitsku državu pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100-120 km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena tako da je [[Bosanska Krajina|zapadni dio Bosne]] i čitava [[Hercegovina]] bio pod talijanskom, a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom. Ta podjela, izravna pomoć koju su Talijani pružali četnicima uz permanentni sukob Srba i Hrvata (i muslimana), te proturječnosti između građanskih stranaka i [[KPJ|Komunističke partije Jugoslavije]], bili su podloga za međunacionalne, međukonfesionalne i socijalne sukobe u Bosni i Hercegovini, koji su prerasli u pravi rat, ali ne dviju nego triju strana. To su bile: 1. srpska, koja teži etnički čistoj Bosni i Hercegovini, kao dijelu [[Velika Srbija|Velike Srbije]]; 2. hrvatska, koja nastoji održati te pokrajine kao sastavni dio [[Velika Hrvatska|Velike Hrvatske]] do Drine (s tim da muslimane po podrijetlu smatra Hrvatima), 3. federalistička, koja vidi Bosnu i Hercegovinu, kao autonomnu jedinicu u [[Demokratska Federativna Jugoslavija|budućoj federalnoj Jugoslaviji]].

Unutarnje sukobe u Bosni i Hercegovini, iskoristila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je 22. lipnja 1941. godine, kad je [[Operacija Barbarossa|Njemačka napala Sovjetski Savez]], pozvala svoje članove na ustanak. Poslije teških poraza u Srbiji u jesen 1941. godine, premješta se Glavni štab partizanskih snaga s [[Tito]]m na čelu na područje Bosne i Hercegovine i tu ostaje sve do 1944. godine. Partizanski pokret podržava većina Srba koji su bili ugroženi a nisu bili u četničkim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifašisti, Židovi i drugi. U Bosni i Hercegovini se stvaraju partizanska oslobođena područja, a potkraj 1942. godine, tu nastaje i tzv. Bihaćka Republika, gdje se održava i I. zasjedanje [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije]] (AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.