|
|grb_i = Grb SFRJ
|mapa = Yugoslavia_1956-1990.svg
|jezik=Od [[AVNOJ]]-a do 1963. vrijedili su u Saveznoj narodnoj skupštini: srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik.<ref>Leksikonska natuknica ''Narodna skupština ─ Savezna.'', dio ''Stalne komisije Savezne narodne skupštine'' '''<ttcode>U:</ttcode>''' Ružić, Silvio <small>(ur.)</small>, ''Priručni privredni leksikon'', 1. izd., »Privreda«, Zagreb, 1962., str. 228. {{Citat5|b) četiri komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova materijala Skupštine na jezicima na kojima nisu bili podnijeti: za srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik.|}}</ref><ref>Stefanović, Jovan V. ''Ustavno pravo Jugoslavije i komparativno pravo'', knj. 1., III. izd., Školska knjiga, Zagreb, 1965., str. 165. {{Citat|Kod nas je to pitanje bilo i ranije riješeno, što se tiče saveznih zakona, u Poslovniku Savezne narodne skupštine. On je propisivao da se originali zakona na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku čuvaju u Saveznom izvršnom vijeću i da se na njih stavlja državni pečat (čl. 113). Nije, međutim, bilo propisano tko te originale potpisuje. A za zakone koje je donosio Sabor Hrvatske bilo je propisano u Poslovniku Sabora da se njihovi originali čuvaju u Saboru i da se na njih stavlja pečat Sabora (čl. 104).|Stefanović, 1965., str. 165.}}</ref> Od Ustava 1963. do Ustavnoga amandmana XXXI. (1971.<ref name="XXXI">{{srp icon}} [[s:sr:Уставни амандмани XX до XLII (1971)#АМАНДМАН -.7BXXXI.7D-|Amandman ХXXI. na Ustav SFRJ, točka 7., stavka 1.]]; 8. srpnja 1971. {{Citat|7. Savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije, utvrđenim republičkim ustavima.}}</ref>) četiri<ref name="Bakarić">Vladimir Bakarić, ''Društvene klase, nacija i socijalizam'', izbor tekstova: Jakov Franić i Vladimir Štokalo, Biblioteka Suvremena misao, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 209. − 214.</ref> jezika pod nazivima: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, slovenski i makedonski. Od 1971. nazivi jezika na kojima će se izdavati službeno glasilo definirani su republičkim ustavima socijalističkih republika.<ref name="XXXI"/>
<br>
[[slovenski jezik|slovenski]] <br> (SR Slovenija) <sup><small>'''1)'''</small></sup><br>
[[hrvatski jezik]]<br> (1972. − 1990. pod imenom <br>[[hrvatski književni jezik]]; "[[hrvatski ili srpski jezik]]") <br> (SR Hrvatska) <sup><small>'''2)'''</small></sup><br>
"[[srpski ili hrvatski jezik]]" <br> (SR Bosna i Hercegovina)<ref>Samardžija, Marko. ''Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika'', Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., {{ISBN|953-6066-97-1}} {{Citat|... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: "Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku".<small><small><sup>128</sup></small></small>|Samardžija, 2002., 117.}}</ref> <sup><small>'''3)'''</small></sup><br>
"[[srpski jezik|srpskohrvatski jezik]]" <br> (SR Srbija, SR Crna Gora, JNA (1963. − 1971.<!-- za miliciju triba potvrda o ovome-->) <sup><small>'''4)'''</small></sup><br>
[[makedonski jezik|makedonski]] <br> (SR Makedonija) <sup><small>'''5)'''</small></sup><br>
<sup><small>'''6)'''</small></sup> <small>U SAP Kosovu, kao priznat službeni jezik u općinama i naseljima s turskom većinom, bio je turski jezik.</small><br>
<sup><small>'''7)'''</small></sup> <small>U SAP Vojvodini službeni jezici su bili: srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski. <!-- iako postoje tamo još i Česi --></small><br>
<sup><small>'''8)'''</small></sup> <small>Svaka druga etnička i jezična skupina, imala je puno pravo i slobodu uporabe svoga jezika.<ref>August Kovačec: ''Jezici narodnosti i etničkih skupina u SFRJ.'' '''<ttcode>U:</ttcode>''' Pupovac, Milorad <small>(ur.)</small>, ''Jezici i politike : jezična politika u višejezičnim zajednicama : zbornik'', Biblioteka ''Naše teme'', Centar CK SKH za idejno–teorijski rad »Vladimir Bakarić« (u suradnji s) »Komunist« — Zagreb, Zagreb, 1988., str. 56. ─ 67., (citat sa str. 57.); {{Citat5|Iako mi jezičnu i nacionalnu šarolikost Jugoslavije rado ističemo kao nešto posve iznimno, moramo odmah reći da to u odnosu na većinu evropskih zemalja nije, osim eventualno po broju različitih etničkih i jezičkih skupina, ništa specifično. No posve je jedinstven status etničkih i jezičnih skupina u Jugoslaviji u pogledu upotrebe svoga jezika, i općenito njegovanja kulturne, jezične i nacionalne posebnosti; ovom modelu u jezičnoj politici, kojemu je osnovna načela dao AVNOJ, približuju se samo Švicarska, i donekle SSSR. Naime, za Jugoslaviju je karakteristično da nema jednog državnog i nadnacionalnog jezika, koji bi važio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (Južni Slaveni osim Bugara) i svaka druga etnička i jezična skupina, koja to želi, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnog života (ali ne npr. za službeni saobraćaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve škola, izdaje novine, časopise i knjige, da se svojim jezikom služi u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem načelno, zapažamo slične razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse. Jugoslavija zauzima posebno mjesto na jezičnoj karti Evrope, ne samo po broju i raznorodnosti etničkih i jezičnih skupina neko i po upotrebi jezika narodnosti u najrazličitijim sferama života.|August Kovačec}}</ref></small><br>
}}
|
