|
[[Datoteka:Blessed_Sacrament_procession,_First_Annual_Southeastern_Eucharistic_Congress,_Charlotte,_North_Carolina_-_20050924-01.jpg|230px|thumb|desno|Tijelovska [[procesija]] s [[Euharistija|Presvetim oltarskim sakramentom]]]]
[[Datoteka:Diplôme d'institution de la Fête-dieu (Musée du Grand Curtius, Liège).jpg|thumb|desno|Diploma iz [[Liege|Liegea]]1252. o slavljenju Svetkovine]]
'''Tijelovo''', punim nazivom '''[[Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove]]''' je [[katolik|katolički]] blagdan. Slavi se u [[četvrtak]] poslije svetkovine [[Trojstvo (nauk)|Presvetog Trojstva]]. U [[Hrvatska|Hrvatskoj]] je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti [[četvrtak]] nakon [[Uskrs]]a).
Za [[Katolička crkva|Katoličku Crkvu]], svetkovina je u spomen na ustanovljenje [[Euharistija|Euharistije]] na [[Veliki četvrtak]].
Svetkovina Tijela i Krvi Kristove jedna je od idejnih blagdana koji su duboko ukorijenjeni u životu Katoličke crkve. Povijesna podloga i razvoj kreću od 8. stoljeća a službenu potvrdu dobivaju u 13. stoljeću kada se satavljaju euhološki obrasci koji nisu promjenjeni do današnjih dana. Na cijelo zapadno [[kršćanstvo]] proširuje se u [[14. stoljeće|14. stoljeću]]. [[Augustinski heremiti|Augustinska]] redovnica [[Sveta Julijana]] iz [[samostan]]a kod [[Liege]]a u [[Belgija|Belgiji]], imala je viđenje punog [[mjesec]]a, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio [[Euharistija|Presveti oltarski sakramenat]]. Na njezinu molbu, mjesni je [[biskup]] za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan [[Euharistija|Euharistije]]. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. [[Papa]] [[Urban IV.]] objavljuje bulu [[1264]]., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa [[Ivan XXII.]] širi blagdan na cijelu [[Rimokatolička Crkva|Rimokatoličku Crkvu]].
Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem [[Hrvatska|Hrvatske]].
==Povijesna podloga nastanka==
Izjava pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]] (†1085.) o vremenu „otkad je Teutoncima dana uprava naše Crkve“ vremenski je početa promjena u rimskoj liturgiji. Vrijeme je to kada se rimski obred nameće na cijelo područje kojim vladaju [[merovinzi|merovinški]] i [[karolinzi|karolinški]] vladari. Tijekom njihovih posjeta [[Rim]]u svečanosti i ceremonije papinskog dvora, ljepota rimskog stila, skandiranje pri izgovoru, sročenost i odmjerenost u euhološkim obrascima ostavljaju duboki dojam. Želeći prenijeti doživljaj i ljepotu rimskih slavlja oni pri povratku u svoje zemlje sa sobom nose sakramentare i ordine kojima se služe rimske crkve. Na carevu molbu poslije se šalju i originalne liturgijske knjige.
Poradi nedostatka obrazaca za pojedine [[blagdan]]e stvaraju se novi koji nisu vlastiti rimskoj liturgiji. Dodaju se galski elementi koji su im dali „oznaku dramatičnosti i maštovitosti“ koji dodaju „poticaj osjećajima, mašti i srcu na što su ti narodi bili uvelike navezani“. Problemi koji će nastati proizlaze iz dodatne činjenica da narod van [[Italija|Italije]] nije poznavao [[latinski jezik]]. Kako bi se približilo otajstvo narodu dolazi do alegorijskog tumačenja slavlja. Sudjelovanje i razumijevanje liturgijskih slavlja svodi se na puko promatranje, a [[pričest]] vjernika postaje jako rijetka te se nadomješta gledanjem.
Pronalazimo svjedočanstva o važnosti podizanju hostije poslije posvete i njenom pokazivanju [[narod]]u, „a čak su i za kadioničara bile dane upute da pazi kako bi kod incenzacije za vrijeme podizanja ne bi dimom od [[tamjan]]a zamaglio vjernicima Presveto“. Plod svega rečenog dovodi do nerazumijevanja te do raznih praznovjerja. Ljudi su vjerovali da za vrijeme promatranja podignute hostije neće starjeti, da će im se sačuvati vid, da vrijeme gledanja hostije produžuje život i skraćuje vrijeme ispaštanja od zaslužene kazne. Ovakvo podneblje i razumijevanje bili su idealni za nastanak [[Idejni blagdani|idejnih blagdana]].
==Procesija==
Zanimljiv fenomen koji se veže uz blagdan je „teoforička procesija“. Niti [[Urban IV.]] niti njegovi nasljednici koji su promicali blagdan ne spominju procesiju po gradskim ulicama. Prvi spomeni su u [[Köln|Kölnu]] 1274. god a pronalazimo je i u [[Zagreb|Zagrebu]] [[1279.]] god. U [[Rim|Rimu]] se procesija uvodi oko 1350. god. Zanimljiv je podatak iz [[1320]]. god. gdje sabor u Sensu govori da je procesija „u ove dane uvedena nekako božanskim nadahnućem“. U procesiju se uvode elementi procesija prosnih dana sa četiri postaje na četiri strane svijeta te čitanjem evanđelja, molitava i blagoslovom. Na ovaj način uključujući u molitve zazive za opći napredak, protiv zala, nepogoda i pogibelji, uključuju se interesi cijele zajednice te se omogućava sudjelovanje koji se ni izdaleka nije moga ostvariti unutar misnog slavlja.
| 