Patareni: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m zamjena čarobnih ISBN poveznica predlošcima (mw:Requests for comment/Future of magic links) i/ili općeniti ispravci |
m →top: ispravan oblik riječi, replaced: zahtjevali → zahtijevali |
||
Redak 4:
Manje više slijedbenici patarena regrutirali su se iz krugova gradskih obrtnika koji su bili motivirani za akciju iz osobne pobožnosti. Sukob između patarena i njihovih podupiratelja s jedne strane te grupa okupljenih oko [[Milano|Milanskog]] [[nadbiskup]]a s druge strane, na kraju je doveo do pravog građanskog rata sredinom [[1070.-ih]], i Velike saksonske pobune po [[Njemačka|Njemačkim]] zemljama [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog rimskog carstva]]. Ovaj sukob je vrlo detaljno opisao onovremeni [[kronika|kroničar]] [[Arnulf iz Milana]].
Pataria kako su slijedbenici zvali svoj pokret, nastala je djelomično kao rezultat crkvenih reformi i vjerskih pokreta kao što je bio Mir Božji, a djelomično i zbog socijalne situacije u [[Milano|Milanu]] . Na patarene su imali utjecaj i [[Francuska|južnofrancuski]] vjerski pokreti, Mir Božji i [[Katari]]. Poznija popularnost Katara u Milanu tijekom [[12. stoljeće|dvanaestog stoljeća]] bila je plod patarije. Glavni ciljevi patarenske pobune bili su svrgavanje bogatih nevjerničkih [[Aristokracija|aristokratskih]] zemljoposjednika i vrlo korupiranog [[kler]]a, [[Simonija|simonijom]] i nikolizmom. Oni su osporavali prava vrhovnog klera iz [[Milano|Milana]] i davali snažnu potporu gregorijanskoj reformi pape [[Grgur VII.|Grgura VII.]]. Njima su se pridružili redovnici siromašnih redova i niži svećenici koji su tražili da se u višim crkvenim redovima prekine s praksom [[Simonija|simonije]], svećenićkih brakova i života s konkubinama. Osobito su napadali moral višeg svećenstva, i
Nadbiskup Milana Guido Velate bio je osobita meta patarenskih napada. Naime nakon smrti [[1045]] biskupa ratnika Ariberta, Milanska vjerska općina tražila je od cara [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]] [[Henrik III., car Svetog Rimskog Carstva|Henrika III.]], koji je imao pravo na izbor biskupa, da bira između četiri kandidata za koje su oni držali da su ''retti ed onesti'' (dolični i pošteni): [[Aleksandar II., papa|Anselma da Baggia]], Arialda da Carimatea, Landolfa Cotta, i Atonea. Carev izbor međutim bio je Guido Velate, poznat po svojoj potpori praksi svećeničkih brakova i konkubinata, koja je inače bila opće prihvaćena u zabačenijim seoskim sredinama, a koju su tada zvali "nikolizam", po jednom pasusu iz [[Otkrivenje|Knjiga Otkrivenja]] (2:6, 14-15).
| |||