Nezavisna Država Hrvatska: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
|||
Redak 79:
Prema [[Bošnjaci|bošnjačkim]] [[Musliman|muslimanima]] je ustaški režim postupao mnogo taktičnije, te nije s tom populacijom imao znatnijih sigurnosnih problema.
Na području NDH [[Ustaški pokret|ustaški pokret]] je provodio [[Holokaust u NDH|holokaust]] nad [[Židovi u Hrvatskoj|Židovima]] i [[Romi u Hrvatskoj|Romima]], dok su nad [[Srbi u NDH|Srbi]]ma počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim sabirnim logorima,<ref name="ushmm" /> te otprilike jednaki broj Roma, dok je broj stradalih civila Srba - računa se - oko 217.000.<ref name="žerjavić">Žerjavić, Vladimir: ''Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu'', Zagreb: Globus, 1992.</ref> Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo [[KPH|komunisti]]. Kao reakcija na politiku [[teror]]a ustaškog režima i ''de facto'' okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH se ubrzo razvio [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|Narodnooslobodilački pokret]] pod vodstvom [[KPJ]]. Ratne žrtve stanovništva NDH su bile izrazito visoke<ref>{{Citiranje weba|url=https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/ljudski-gubici-hrvatske-u-drugom-svjetskom-ratu-koje-su-prouzrocili-okupatori-i-njihovi-pomagaci-brojidbeni-pokazatelji-procjene-izracuni-popisi-1028|title=Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” – Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)|author=Zvonimir Despot|date=22. listopadaa 2012.|work=|language=|publisher=Večernji list|accessdate=25. travnja 2018.}}</ref> - sve zaraćene strane su činile ratne zločine, u kojima su ubijale i civile i ratne zarobljenike (te su [[Četnici u NDH|četnici]] pobili izrazito mnogo civila - osobito mnogo bošnjaka muslimana<ref>{{Citiranje weba|url=https://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/cetnicki-zlocini-nad-hrvatima-i-muslimanima-u-bosni-i-hercegovini-tijekom-drugog-svjetskog-rata-1941-1945-997|title=Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.)|author=Zvonimir Despot|date=20. ožujka 2012.|work=|language=|publisher=Večernji list|accessdate=25. travnja 2018.}}</ref>, [[Ustaška vojnica|ustaše]] vrlo mnogo Srba, Židova i Roma, a [[Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu|partizani]] vrlo visoki broj pripadnika svih etničkih skupina za koje se znalo ili sumnjalo da "surađuju s okupatorom") - te znatno nadmašuju gubitke
[[Kapitulacija Italije|Slomom fašističke Italije]] i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kada postaje jasno da se zapadni saveznici ne namjeravaju iskrcati na Jadranu, odustaje - te ostaje NDH saveznikom [[Treći Reich|Trećeg Reicha]] do zadnjeg dana. Glavne sudionike tog pokušaja ([[urota Lorković-Vokić]]) zatvara; u travnju 1945. Pavelić daje urotnike i smaknuti.
Redak 117:
Od [[5. travnja]] [[1941.]] [[Ante Pavelić]] preko radio-postaje [[Glavni ustaški stan|glavnog ustaškog stana]] "Velebit" iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu Hrvatske Države. [[10. travnja]] pripadnik domovinske skupine [[Ustaški pokret|ustaškog pokreta]], bivši [[Austro-ugarska vojska|austro-ugarski]] [[pukovnik]] [[Slavko Kvaternik]], u dogovoru s [[Treći Reich|njemačkim]] izaslanikom [[Edmund Veesenmayer]]om,<ref name="ve"/> [[s:Proglašenje NDH|proglasio je uspostavu NDH]] preko [[Radio Zagreb|Radija Zagreb]] u 16 sati i 10 minuta, dok je [[Wehrmacht|njemačka vojska]] ušla u [[Zagreb]] sat vremena kasnije.<ref name="Matković">[[Hrvoje Matković|Matković]], 2002., str. 59.-61.</ref> [[Edmund Veesenmayer|Veesenmayer]] je ipak nagovorio Mačeka na [[s:Mačekova izjava|izjavu]] kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. [[s:Proglašenje NDH|Kvaternikov proglas]] i [[s:Mačekova izjava|Mačekova izjava]] emitirani su na radiju.<ref name="Matković"/> Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "[[Hrvatski narod (Zagreb)|Hrvatski narod]]", kojim se objavljuje uspostava NDH.<ref name="ik"/> Većina građana je bila poprilično zbunjena ovim obavijestima.<ref name="ik"/>
Hrvati su pretežnim dijelom bili vrlo razoračani [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevinom Jugoslavijom]], te su s odobravanjem dočekali kraj te države i mogućnost nastanka neovisne Hrvatske. Blaženi Alojzije Stepinac je kasnije opisao te dane riječima: “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga narod koji ima pravo na slobodu kao i svaki drugi narod.”<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/novosti/munchen-stepinac-svjedok-istinske-vjere-i-svetosti/|title=München: Stepinac - svjedok istinske vjere i svetosti|author=Informativna katolička agencija|date=6. veljače 2020.|work=|language=|publisher=|accessdate=16. srpnja 2020.}}</ref>
Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi.<ref>Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 124.</ref> Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je [[Ivan Šubašić]] prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku.<ref name="49 mjeseci, 75">[[Ivan Košutić]] – ''Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH'', Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 75</ref> Nakon [[s:Proglašenje NDH|proglasa o uspostavi NDH]] [[Slavko Kvaternik]] je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe [[Hrvatska seljačka zaštita|Hrvatske seljačke i građanske zaštite]], koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi,<ref>N. Kisić-Kolanović, “Drama vojskovođe”, Časopis za suvremenu povijest 3, Zagreb, 1996., 384.</ref> a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika.<ref>Ivan de Mihalovich: ''Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'', Buenos Aires, 1991., Travanjska revolucija</ref> Već [[11. travnja]] iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima [[15. travnja]] stigao je u Zagreb [[Ante Pavelić|Ante Pavelić]] s oko 200 [[Ustaše|ustaša]] povratnika. Navečer [[16. travnja]] imenovao je prvu [[Vlada Nezavisne Države Hrvatske|hrvatsku vladu]], u kojoj je bio i ministar predsjednik ([[premijer]]) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog [[Ante Pavelić|Pavelića]]. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavije]], no to nije imalo veze s [[Nacionalsocijalizam|nacističkom]] ili [[Fašizam|fašističkom]] ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti, međutim, dolazi i do prvih razočaranja.<ref name="hh"/>▼
▲Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi.<ref>Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 124.</ref> Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je [[Ivan Šubašić]] prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku.<ref name="49 mjeseci, 75">[[Ivan Košutić]] – ''Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH'', Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 75</ref> Nakon [[s:Proglašenje NDH|proglasa o uspostavi NDH]] [[Slavko Kvaternik]] je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe [[Hrvatska seljačka zaštita|Hrvatske seljačke i građanske zaštite]], koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi,<ref>N. Kisić-Kolanović, “Drama vojskovođe”, Časopis za suvremenu povijest 3, Zagreb, 1996., 384.</ref> a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika.<ref>Ivan de Mihalovich: ''Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj'', Buenos Aires, 1991., Travanjska revolucija</ref> Već [[11. travnja]] iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima [[15. travnja]] stigao je u Zagreb [[
Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslavije]], no to nije imalo veze s [[Nacionalsocijalizam|nacističkom]] ili [[Fašizam|fašističkom]] ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti, međutim, dolazi i do prvih razočaranja.<ref name="hh" />
== Zemljopisno područje ==
Line 649 ⟶ 653:
===SFRJ===
[[Datoteka:Slavko Kvaternik during the trial.jpg|250px|minijatura|lijevo|[[Slavko Kvaternik]] tijekom suđenja u [[Zagreb]]u, [[1947.]]]]
Dio istaknutih časnika i političara ([[Mile Budak]], [[Vilko Begić]], [[Slavko Kvaternik]], [[Fedor Dragojlov]], [[Vladimir Laxa]], [[Ljubo Miloš]], [[Slavko Štancer]]) osuđen je i smaknut nakon rata, dok su neki nestali u kaosu na [[Bleiburg]]u. [[Ante Pavelić]] i dio istaknutijih vođa uspio je pobjeći. Neki su istaknuti članovi vodstva NDH kasnije izručeni Jugoslaviji, poput [[Andrija Artuković|Andrije Artukovića]], dok su neki progonjeni ili ubijeni od strane agenata [[UDBA]]-e zbog svoje ratne prošlosti, poput [[Vjekoslav Luburić|Vjekoslava Luburića]]. U poraću su smaknuti i mnogi svećenici<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/11731 Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. – 1953.: staljinizam u titoizmu, Katrin Boeckh, Osteuropa Institut, München, Njemačka]{{citat|Protestno pismo hrvatskih biskupa Titu od 20. rujna 1945. koje je istovremeno objavljeno i kao pastirsko pismo, nabrojao je žrtve među katoličkim klerom od početka “novoga poretka” u Jugoslaviji: 243 mrtvih, 169 zatočenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih.|Katrin Boeckh, Vjerski progoni u Jugoslaviji}}</ref> i civili. Civili koji su surađivali s režimom, kao i većina unovačenih pripadnika [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|Domobranstva]], u [[SFRJ]] su bili smatrani građanima drugog reda. Usto se nakon rata pojavio i kratkotrajni gerilski oružani protukomunistički pokret, sastavljen uglavnom od simpatizera NDH, poznat pod zajedničkim nazivom [[Križari (gerila)|
Zbog početne podrške NDH i pasivnog držanja velikog dijela stanovništva u prvim godinama rata (tako da su Srbi činili i do 80% pripadnika [[NOVJ]] na području Hrvatske 1942.),<ref>[http://www.tomislavjonjic.iz.hr/hrv_vanj_pol_IV.pdf Jonjić], 2000., str. 124.-125.</ref> Hrvatima je u razdoblju [[SFRJ|Druge Jugoslavije]] nametana hipoteka ustaštva i [[genocid]]nosti, iako su Hrvati dali razmjerno najviše boraca [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Narodnooslobodilačkoj vojsci]] u drugoj polovici rata. [[SR Hrvatska|Hrvatska strana]] je u Jugoslaviji često nosila teret Pavelićevog režima. To je znatno slabilo pregovarački položaj Hrvatske u Jugoslaviji, te je dovelo do dugotrajnog razdoblja tzv. [[hrvatska šutnja|hrvatske šutnje]], prekinute tek [[1971.]] [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskim proljećem]], dijelom pokrenutim i da se skine nametnuti teret ustaštva.<ref>I. Perić, Ideje "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, Narodno sveučilište Grada Zagreba, 1974., 149.-151. str</ref>
Stvoren je [[Srbi u NDH: Broj žrtava|mit o Jasenovcu]]. [[SFRJ|Jugoslavija]] je podatke o broju žrtava tijekom rata proglasila državnom tajnom, što je omogućilo kasnije manipulacije, tako da će "povjesničari" u službi velikosrpske agresije tijekom zadnjih godina zajedničke države govoriti o milijun ili više ubijenih Srba na području NDH. Radovan Bulajić, na primjer, govori o 1.110.929 ubijenih Srba,<ref name="Žerjavić"/> dok su drugi govorili i o 1.000.000 ubijenih Srba samo u [[Sabirni logor Jasenovac|Jasenovcu]], a ukupno i do čak 2 milijuna.<ref>Vidjeti srpski dnevni tisak i periodiku iz 1990., 1991. i kasnije.</ref> Nakon osamostaljenja Hrvatske provedena su istraživanja i mjerenja i dobio se broj koji varira do 81 tisuću ljudi u [[Sabirni logor Jasenovac|Jasenovcu]] i oko 15 tisuća ljudi u [[Koncentracijski logor Stara Gradiška|Staroj Gradiški]].
U doba komunističke Jugoslavije su sustavno uništeni svi grobovi pobijenih vojnika NDH i civila pobijenih u [[Partizanski zločini u Drugom svjetskom ratu|partizanskim zločinima]], a lokacije masovnih grobnica su se tajile. O broju pobijenih "na strani okupatora" se nije govorilo niti pisalo. Hrvatski intelektualac [[Bruno Bušić]] na temelju demografskih i drugih podataka koji su mu bili dostupni kao djelatniku [[Hrvatski institut za povijest|Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu]], piše u emigraciji sredinom 1970.-ih godina da je na području [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]] na "antifašističkoj" strani izgunulo ukupno 185.327 osoba, dok je na "neprijateljskoj" strani bilo daljnjih 219 tisuća poginulih vojnika i civila. Za područje [[Bosna i Hercegovina|BiH]], iznosi Bušić procjenu o 171.000 "antifašističkih" žrtava, te 236 tisuća "neprijateljskih" žrtava među vojnicima i civilima.<ref>{{Citiranje weba|url=https://projektvelebit.com/bruno-busic-demografski-gubici-zrtve-hrvata-u-hrvatskoj-i-jugoslaviji-ii/|title=Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (II) (prema knjii Bleiburška tragedija Hrvatskog Naroda (1976., str. 466-474)).|author=Bruno Bušić|date=5. svibnja 2019.|work=|language=|publisher=Projekt Velebit|accessdate=20. siječnja 2020.}}</ref>
===Iseljeništvo===
| |||