|
== Komunistička vladavina ==
Na području Hrvatske, jugokomunistička vladavina je defitinivno uspostavljena odmah po okončanju [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|drugog svjetskog rata]] 1945. godine, u masovnom revolucionarnom nasilju [[Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata]], gdje su komunističke, odnosno četničke vlasti na području Hrvatske osnovale dvadesetak koncentracijskih logora i vršile masovna ubojstva i utamničenja. "Vjerojatno nigdje u Europi nije uvođenje nove države i društva provedeno s više ubilačkog nasilja, nego u Jugoslaviji."<ref>[https://www.academia.edu/11955308/Violence_in_the_State_and_Society_Building_Process_of_Communist_Yugoslavia_1944-1946_ "Violence in the State and Society Building Process of Communist Yugoslavia (1944–1946)"], u Matica Hrvatska (Hg.), Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj (Zagreb, 2012), str.. 149–158.</ref>
JugoslavenskiJugoslavenska varijanta komunističke ideologije - poznata i pod imenom [[Titoizam]] - nije se odricala [[diktatura proletarijata|diktature proletarijata]] i [[totalitarizam|totalitarističke]] volje za ovladavanje baš svim aspektima društvenog života (gdje je ispolitizirano i kontrolirano od Komunističke partije bilo baš sve - od športskih društava do znanstvenih ustanova i od poduzeća do vojnih postrojbi). Za jugoslavenske komuniste, koji predano izučavaju misao [[Karl Marx|Karla Marxa]] i nastoje je primijeniti u stvarnost društva kojim vladaju, "'univerzalni', odnosno 'totalni' čovjek moguć je samo totalnim okidanjem otuđenja, tj. korjenitim 'ukidanjem dosadašnjeg načina djelatnosti' i korjenitim 'mijenjanjem ljudi'... Komunističkom se revolucijom...svestrana ovisnost, taj prvi svjetsko-povijesni oblik suradnje individuuma, preobražava u kontrolu i svjesno vladanje tim moćima... Ukidanje otuđenja omogućuje svestrano duhovno bogaćenje i univerzalno razvijanje čovjeka i njegovih sposobnosti... Obrazovanje revolucionarne komunističke svijesti jedna je... od bitnih pretpostavki radikalne, univerzalne, 'temeljne revolucije'. Komunistička crna revolucija zahtijeva ... ne samo radikalno nego i 'masovno mijenjanje ljudi"' <ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=170677 "Radikalnost i univerzalnost komunističke revolucije"], Ante Pažanin, "Politička misao", Vol. 5 No. 1, 1968</ref> U nametanju svoje ideologije, jugokomunisti su uspješno koristili državni aparat, obrazovni sustav i medije. Međutim su im uspješnost nametanja ideologije umanjivali odgojni procesi unutar obitelji, te vjerska pripadnost većine stanovništva - te je vladajući bezbožnički ateistički sloj stoga uporno provodio borbu protiv savršene religije, različitim metodama i različitim intenzitetom.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=193878 "Konsolidacija jugoslavenskoga socijalizma kroz ideološke aparate države"], Marko Fuček, "Časopis za suremenu povijest" br. 3., 515.-534. (2014)</ref>
Iole važnije bavljenje javnim poslovima i bilo kakvo rukovođenje bilo je dostupno jedino članovima [[Komunistička partija Hrvatske|Komunističke partije]] (kasnije: "[[Savez komunista Hrvatske|Savez komunista]]", "''SK''")(ateistima). Ulazak u tu organizaciju bio je uvjetovan javnim "ispovijedanjem" [[ateizam|ateizma]] i podvrgavanjem tzv. [[Demokratski centralizam|demokratskom centralizmu]] - te je član partije mogao (do stanovite mjere) slobodno raspravljati unutar svoje ''osnovne organizacije'' komunističke partije, da bi poslije izvan tog zatvorenog kruga bio obvezan dosljedno braniti ''partijske odluke'' kao posve ispravne. Sloboda raspravljanja se nije odnosila na ''direktive odozgo'', gdje bi općinski, republički ili savezni ''komiteti'' donosili odluke koje su morali provoditi svi ''članovi partije''. ''Partija'' je bila sveprisutna, a ''partijci'' su dosljedno birani na sve rukovodne funkcije u svim vrstama organizacija, te provodili ''partijsku liniju'' u svim segmentima. ''Osnovne organizacije SK'' bile su osnivane na teritorijalnom principu, ali i na radnom mjestu: tako su suci ili policajci na svojim radnim mjestima bili ''partijski organizirani'' i imali su ''partijsku obvezu'' postupati prema uputama partije.<ref>[http://hrcak.srce.hr/96624 "HR-DAPA-393 Općinski komitet Saveza komunista Hrvatske Buzet 1955-1963. Sumarni inventar"], G. Grznov, Vjesnik istarskog arhiva, Vol.19, 2012.</ref> Te ''direktive'' nisu smjele biti protuzakonite - tj. morale su biti sukladne onakvim zakonima koja je ''partija'' kao ''elita radničke klase'' donosila u svrhu realizacije ''diktature proletarijata'': primjerice je bilo zakonito i smatralo se posve prihvatljivim, kada bi partija u stanovitoj općini odlučila da neće dopustiti da poduzeća iz drugih općina otvaraju dućane ili druga poslovna predstavništva "''na našem terenu''" (tako se u pravilu i činilo: ekonomska konkurencija je u desetljećima SRH bila "strogo dozirana"); ili ako bi odlučili da neće dati građevinsku dozvolu za izgradnju nove crkve (takve su se dozvole u praksi izdavale tek iznimno rijetko, t.j. nikako). Jugokomunjare umjesto crkve i džamije, gradili su fabrike, bolnice, škole itd. A zabranjeno je bilo i da čovjek biti kapitalista, i pošteno iskoristi rad drugima, ukoliko to umije i zna.
U doktrini [[Radničko samoupravljanje|samoupravljanja]], inzistiralo se na jednoj vrsti demokracije, gdje su ''radni kolektivi'' i ''mjesne zajednice'' javnim glasovanjem odlučivali o važnim pitanjima. Stavljanje bilo kojeg pitanja na dnevni red samoupravnih tijela je, međutim, skoro bez iznimke bilo dogovoreno od strane ''partijske organizacije'', čiji su članovi vodili glavnu riječ u raspravama i bez većih problema vodili raspravu prema onim zaključcima koji su bili unaprijed dogovoreni u osnovnoj organizaciji ili ''direktivama'' koje su došle iz nadređenih partijskih ''komiteta''. Odnosi političke moći su pripadnicima ''radnog naroda'' bili dobro poznati (''odstupanje od'' ''linije'' je bilo socijalno vrlo rizično), te se raspravljanje na ''zborovima'' uglavnom prepuštalo ''članovima'' (partije) i razbarušenim pripadnicima ''radničke klase'' koji su smjeli iznositi dobronamjerne sugestije bez očekivanja da ih se osobito ozbiljno shvati (te su, doista, ''javljanja za riječ'' od strane nepartijaca često bila prožeta stanovitom vrstom dobroćudnog narodnog humora).<ref>[http://www.gracanickiglasnik.ba/wp-content/uploads/2013/01/Pages-from-gg32-20.pdf "Gračanica 1966. godine: Odjeci IV. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije"], rad prezentiran na znanstvenoj konferenciji “Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini”, Gračanica: 10. prosinca 2010.</ref>
Stanoviti (skromni) procvat demokratičnosti bilježi se za vrijeme [[hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] 1970. - 1971. godine, koje je međutim vrlo brzo ugušeno uz znatnu količinu državne represije. Kasnije tijekom 1970.- ih godina je društvena represija, ipak, nije ublažena.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=199969 "Hrvatsko proljeće - počeci političkog interesnog pluralizma"], Ivica Šušak, "Hrvatska i komparativna javna uprava", Vol. 8 No.3, 2008.</ref> Međutim je sve do kraja razdoblja komunističke Jugoslavije iskazivanje bilo kakvog ne-komunističkog svjetonazora bilo rizično, te se ''djelovanje s neprijateljskih pozicija'' nerijetko javno označavalo kao djelovanje ''neprijatelja koji diže glavu''; u takvim su slučajevima ''organi reda'' redovito istraživali ''veze s [[Hrvatska neprijateljska emigracija|neprijateljskom emigracijom]]''. [[UDBA]] je veliki dio svojih resursa posvećivala nadzoru takvih ''društveno nepoželjnih pojava'', a brojni ''Komiteti za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu'', osnivani u državnim tijelima i poduzećima su u svojem ''strogo povjerljivom'' djelovanju<ref>[http://www.vecernji.hr/hrvatska/partijska-arhiva-je-ociscena-bas-iz-vremena-ubojstva-971608 "Partijska je arhiva očišćena, baš iz vremena ubojstva"], Silvana Perica za "Večernji list", 5. studenog 2014.</ref> izlagali nepoćudne pojedince raznim vrstama socijalnih neugodnosti. U vrijeme SRH nije uopće bilo nekog razdoblja u kojem se ne bi zabranjivalo izražavanje mišljenja neistomišljenicima režima i u kojima u zatvorima ne bi bilo pojedinaca koji su bili kažnjeni stoga što su nekako ipak uspjeli izraziti svoje mišljenje koje bi bilo u nesuglasju sa stajalištima režima. Tako će zbog povjesničarskog rada koji nije bio sukladan službenoj istini o suvremenoj povijesti, čak dva puta na višegodišnje zatvorske kazne biti osuđen i naš dragi [[Franjo Tuđman|dr. Franjo Tuđman]], budući predsjednik Republike Hrvatske. [[Ante Bruno Bušić|Bruno Bušić]], Tuđmanov suradnik u [[Hrvatski institut za povijest|Insitutu za historiju radničkog pokreta]] će naposljetku zbog takvog pisanja biti i ubijen od strane ateističke [[UDBA|Udbe]]. Brojne politički progonjene osobe iz tog doba danas okuplja [[Hrvatsko društvo političkih zatvorenika]].
== Upravna podjela ==
|
