Iseljavanje muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet 1862. – 1867.: razlika između inačica

Prije [[Prvi srpski ustanak|Prvog srpskog ustanka]], u Srbiji je živjela znatna populacija [[Islam u Srbiji|muslimana]] (procjene idu i do nekoliko stotina tisuća<ref name="Muslimani jugoistočne Evrope">{{Citiranje časopisa |url=http://www.bosanskialim.com/rubrike/tekstovi/000400R021.PDF |accessdate=3. svibnja 2018. |title=Ahmet Alibašić, Muslimani jugoistočne Evrope |archiveurl=https://web.archive.org/web/20080908065751/http://www.bosanskialim.com/rubrike/tekstovi/000400R021.PDF |archivedate=8. rujna 2008. }}</ref>). U Beogradskom pašaluku bilo je 11 nahija u kojima su muslimani činili 58 posto ukupnog stanovništva. U Beogradu su muslimani činili su četiri petine, Užicu skoro 97 posto, a u Pomoravlju 65 posto. [[neredi u Srbiji 1860.|1860.]] godine potresali su Srbiju. Pravoslavni Srbi napali su muslimane. Vlada kneza [[Mihailo Obrenović|Mihaila Obrenovića]] je po dolasku na vlast vodila izrazito negativnu kampanju protiv Osmanlija, pod čijim su suverenitetom bili. Još dok je Kneževina Srbija bila pod Osmanlijama, zbio se kolaps muslimana.<ref name="XVI. konferencija">(boš.) [http://www.arhivfbih.gov.ba/index.php/aktuelnosti/438-xvi-medhunarodna-konferencija-arhiva-istoene-i-centralne-evrope-u-varsavi Arhiv FBiH] ''XVI Međunarodna konferencija arhiva Istočne i Centralne Evrope u Varšavi'' 18. - 20. svibnja 2016. (pristupljeno 31. srpnja 2020.)</ref>

 

Tijekom više uspješnih etapa oslobađanja Srbije (1793.—1867.), broj muslimana u Srbiji se neprestano smanjivao, praćeno pojačanim iseljavanjem Turaka. Nakon Prvog srpskog ustanka stradale su brojne muslimanske bogomolje rušenjem ili su prenamijenjene.<ref name="Džamije u Beogradu">[http://www.most.ba/085/076.aspx Abdulah Talundžić, Džamije u Beogradu]</ref>

 

Muslimani iz Srbije raselili su se po Turskom Carstvu. Prvo su išli na jug u okolicu Niša, tad još izvan Kneževine Srbije, poslije i na područje Albanije, Makedonije, Rumunjske, Bosne i Turske, osobito Anadolije. U proces se uključila turska vlast da bi planski upravlja iseljavanjem. Zbog političkih i strateških razloga mnoge je naselila u Bosnu, tada najistureniju tursku provinciju na zapad u Europi. Dosta ih je naselila u sjevernom pograničnom području da bi ojačala brojnost muslimana i tako osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. Radi ublažavanja posljedica preseljavanja, sultan je naseljenike oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku, a mjera je trajala sljedećih 14 godina.<ref name=Postanak/> Tih godina mnogi muslimani kao izbjeglice prelaze u Bosnu ili [[Novopazarski sandžak]], koji još uvijek nije bio u sastavu Srbije. U [[Bosanska Kostajnica|Bosansku Kostajnicu]] krajem 1862. i početkom [[1863.]] godine sele muslimani iz Valjeva, Šapca, Užica, pa se dio u kome su izbjegli muslimani najviše koncentrirani naziva "Užice".<ref name="Iseljavanje muslimana iz Srbije">[http://ibn-sina.net/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=41&limit=1&limitstart=10 Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867), Znakovi vremena, br. 12]</ref> Mnogi muslimani izbjegli iz Srbije 1862. i 1863. godine naseljeni su u [[Zvornik]]u, koji je tada bio u sastavu [[Bosanski pašaluk|Bosanskog pašaluka]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=8d55cd43-da7d-4ba2-b0d7-4c4a30e1783d&articleId=88539465-d660-4914-ac1d-f154a97d721a Šljivo Galib, The Coming of the Muslim Exiles from the Principality of Serbia to the Zvornik Kajmakamluk in 1863]</ref> Protjerani muslimani otišli su u zvornički kraj, Tuzlu, Bijeljinu, Bosanski Šamac (Gornju Aziziju), Gračanicu, Srebrenicu, Donju Aziziju (Orašje), Vlasenicu, Sarajevo, Brezovo Polje... Muslimani Užica protjerani su najviše u Bosnu, Albaniju, Makedoniju i manji broj u Priboj. Iseljeni muslimani iz Užica (blizu 3.000 odraslih muslimana i nešto ispod 1.000 djece), grada Sokola, sela Bučja, Gračanice, Aluge, Zakucani, Male, Donje Poštenje i drugih mjesta naselili su se u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni. U novoj postojbini osnovano je šest kasaba: Kozluk, Šamac, Orašje, Brezove Polje, Kostajnica i Orahovo.<ref name="XVI. konferencija"/> U sjevernoj Bosni muslimani se naseljavaju u Gornju i Donju Aziziju – [[Bosanski Šamac]] i [[Orašje]], pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. U Donju Aziziju dolaze muslimani iz Užica i [[Sokol (Užice, Srbija)|Sokola]], Šapca i Beograda. Tad nastaju naselja [[Kozluk]] kod Zvornika, [[Janja]] kod Bijeljine, [[Brezovo Polje]] kod Brčkog, Kostajnica i [[Orahova]] kod Bosanske Gradiške. Koncentracija muslimana nije pomogla pri austro-ugarskom zauzimanju, ali su u Bosanskoj Posavini stvarno bili centri otpora austro-ugarskom zauzimanju Brčko i Ugljara (Orašje).<ref name=Postanak/> Bošnjačka historiografija naziva istjerane srbijanske muslimane Bošnjacima<ref name="XVI. konferencija"/>, ne vodeći računa da su to islamizirani Srbi. Tragediju srbijanskih muslimana opisali su u radovima [[Safet Bandžović]], [[Nikola Hristić]], [[Vladimir Karić]], [[Sidki Hadžihuseinović Muvekkit]], [[Ibrahim Tepić]], Miladin Radović, S. Ignjić i dr.<ref name="XVI. konferencija"/>

 

 

Kolaps muslimana dogodio se 1867. godine a iz jugoistočne Srbije 1882. godine, izravnim kampanjama istjerivanja stanovništva iz njihovih kuća. Muslimani nisu našli mira ni na Sandžaku, koji su pripojile Srbija i Crna Gora nakon balkanskih ratova.<ref name="XVI. konferencija"/> 1878. godine Austro-Ugarska je pripojila BiH, i mnogi muslimani već tad nisu htjeli ni pod koju cijenu živjeti pod nemuslimanskim vladarem pa su unatoč zadržanim povlasticama mnogo otišli u Tursku. Izbjegli muslimani u BiH i njihovi potomci koji su ostali, nisu umakli Srbima, jer su uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca došli u izrazito inferioran položaj, vjerske manjine bez političke autonomije. Agrarnom reforomm izvedenom 1918. odnosno 1919. godine, izmijenjen je odnos zemljišnog posjeda iz 1910. gdje su muslimani imali 91,1%, pravoslavni Srbi 6%, katolički Hrvati 2,6% i ostali 0,3%, te su mnogi muslimanski zemljoposjednici postali bezemljaši te su mnogi odlučili otići u Tursku. Muslimanima je reformom 1918./1919. godine oduzeto 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta, nekima i okućnice, a zemljište je besplatno dobilo 249.518 srpskih obitelji koji su došli iz drugih dijelova kraljevine (BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske), a posebno solunski vojnici koje je trebalo nagraditi.<ref name="XVI. konferencija"/>