Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica

Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma «bosanski jezik». Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u [[Marko Marulić|Marulićevoj]] pjesmi «[[:s:Molitva suprotiva Turkom|Molitva suprotiva Turkom]]», 1508. (?), nalaze se sljedeći stihovi: ''«Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci»''. Ovdje očito naziv «Bošnjak» označava kršćanskoga žitelja Bosne. No, naziv se proširio, poglavito od 17. stoljeća nadalje, i na islamizirano domaće pučanstvo, prvenstveno u osmanskim izvorima. Tako se do 19. stoljeća prepliću bar tri etno-konfesionalna značenja pojma «Bošnjak»: kršćanski stanovnik Bosanskoga ejaleta, islamizirani slavenski žitelj i, rijetko, bilo koji slavenski stanovnik na području koje je, uglavnom, pokrivalo staro bosansko kraljevstvo.<ref>[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci] {{citat|Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.}}</ref> Situacija je još složenija s nazivom jezika, i tu se mogu identificirati sljedeće značajke:

 

 

*pojam «bosanski jezik» je često bio u porabi u hrvatskom kulturnom krugu, poglavito Dalmacije, Bosne i Slavonije, od 17. do 19. stoljeća. Upotrebljavan je kao označitelj narodnoga jezika ([[Matija Divković]]),<ref>[[Hrvatski biografski leksikon]] - [http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4859 Matija Divković] {{citat|Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«.}}</ref> [[Štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] ([[Junije Palmotić]], vjerojatno i [[Jakov Mikalja]]), štokavsko-ikavskoga dijalekta ([[Bartol Kašić]], vjerojatno i Matija Petar Katančić). Uz najčešće ime za općehrvatski jezik, «slovinski» ili «ilirski», «bosanski» se uglavnom pojavljuje kao oznaka za štokavsko, i to štokavsko-ikavsko narječje, prema «dalmatinskomu» [[Čakavsko narječje|čakavskomu]], ili «dubrovačkomu» štokavsko-jekavskomu. U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka «slovinskoga ili ilirskoga jezika» koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam «bosanski» jezik pojavljuje u 10-20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.

Daleko veće prijepore od samoga profiliranja bošnjačkoga standardnoga jezika izazvalo je njegovo imenovanje. Različiti pristupi bošnjačkih, srpskih i hrvatskih jezikoslovaca mogu se ukratko orisati na sljedeći način:

 

 

Srpski lingvisti uglavnom iskazuju sljedeće stavove: držeći se klasičnih velikosrpskih karadžićevskih pozicija o srpskoj naravi štokavskoga narječja i književnih jezika na njemu temeljenih, skloni su nijekanju postojanja zasebnoga bošnjačkoga jezika ili njegovu podcjenjivanju, označujući ga kao poluizdiferenciranu varijantu srpskoga jezika. Budući da ih je politička stvarnost prisilila na korekciju stavova, prihvatili su nominaciju «bošnjački jezik» kao ime za standardni jezik Bošnjaka, a negiraju pravo upotrebe naziva «bosanski jezik» jer on, po tomu mišljenju, izražava velikodržavne pretenzije Bošnjaka-muslimana u izjednačavanju bošnjaštva i bosanstva (što god ti pojmovi značili). Budući da se nazivak «bosanski jezik» u srpskoj kulturnoj tradiciji uopće ne pojavljuje, osim u zanemarivim usputnim opaskama ili zapažanjima što su više umjetničko-stilske naravi (npr. u eseju srpske spisateljice Isadore Sekulić), u srpskoj je javnosti ta problematika jednostavno i jednoznačno riješena.<ref>[https://web.archive.org/web/20080619103450/http://www.rastko.org.yu/filologija/odbor/odluka001.html Odbor za standardizaciju srpskog jezika - Tri pitanja i tri odgovora, 16. veljače 1998.] {{citat|Kad je reč o nazivu trećeg jezika u Bosni i Hercegovini, priznatog i Dejtonskim sporazumom (priznatog implicitno, onde gde je reč o donošenju tog sporazuma na četiri jezika, na bosanskom [Bosnian], hrvatskom [Croatian], engleskom [English] i srpskom [Serbian]), u srpskome jezičkom standardu, za imenovanje tog idioma, može se preporučiti samo atribut bošnjački (Bosniac). Očigledno, naziv jezika neophodno je uskladiti s imenom novopriznatog naroda (Bošnjaci/Bosniacs), jer nema razloga da u srpskom jeziku ime tog naroda i naziv njegovog jezika budu u raskoraku, koji unosi zabunu i izaziva opravdanu zabrinutost.}}</ref>

Slavisti i institucije izvan područja bivše SFRJ uglavnom su ostali zbunjeni i nedorečeni o tom pitanju (situacija veoma nalik onoj o [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskome]]). Većinom su išli po inerciji, te su prihvatili nazivak «bosanski», što je olakšano i time što u nemalom broju jezika ne postoji razlika između pridjeva «bosanski» i «bošnjački» (francuski i talijanski), dok je u slučaju engleskoga, u kojem je službeni naziv «Bosnian», a ne «Bosniac» za jezik naroda kojeg sve češće zovu «Bosniacs», glavnu ulogu odigrala politika. Jedan od zanimljivih primjera povezanih s nazivljem bi bio slučaj talijanskoga jezika, u kojem se u starijemu djelu isusovca [[Jakov Mikalja|Mikalje]] izrijekom spominje «lingua bosnese» za štokavsko narječje: no, «bosnese» je zastarjelica ispala iz uporabe, pa je u suvremenome talijanskom službeni naziv «lingua bosniaca».

 

 

Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.