Akindžija: razlika između inačica

Do vojnih reformi [[Sultan|sultana]] [[Orhan I.|Orhana I.]] [[1326.]] - [[1362.]], bila je jedina oružana snaga. Poslije njegovih reformi akindžije su nosioci pljačkaških napada. U borbenom poretku postavljani su na krila zajedno sa [[Spahije|spahijama]]. U osmanskoj ekspanziji u Europi, veliki upadi akindžija u susjedna protivnička područja, daleko ispred operativnog djelovanja vojske, nazivali su se ''Akin'' (tur. ''trčanje''). Akini su izvođeni zbog pljačke, pustošenja, paljenja naselja, odvođenja roblja i slamanja otpora stanovništva na području planiranom za osvajanje, što je trebalo olakšati buduće operacije redovnih osmanskih trupa. Akinom je zapovjedao akindžija s jednog područja (akindžijski [[beg]], [[sandžak-beg]], [[beglerbeg]] ili njihov zamjenik).<blockquote>''I razlete se svi kuda 'ko zna paleći, ubijajući, pljačkajući i čineći svako zlo. Vojvoda naređuje da se na tom mjestu razapnu mali šatori, imajući sa sobom nekoliko stotina izabranih ljudi.[...] A brzi konjanici k njemu dovode, donose sa svih strana [....] vojvoda, dočekavši ih prema prvome naređenju, svu pljačku ili pljen sav šalje naprijed. A 'ko zakasni, taj tako ostaje. A sam vojvoda ostaje nazad, pa uredivši odrede, ide lagano očekivajući za sobom neprijatelje. Ako bi ih neprijetelji [...] sustigli, tada se okreću i sukobljavaju se s njima. Ako bitku ne mogu dobiti, onda naređuju da se prvo pobije svo roblje ili plijen, kako stari ljudi, tako i mladež, a onda se sami rasprsnu kao vjetar.''