Inačica od 17. siječnja 2021. u 03:09 uredi 89.201.229.201 (razgovor) Nema sažetka uređivanja ← Starija izmjena		Inačica od 25. veljače 2021. u 21:27 uredi ukloni ovu izmjenu NeptuneBot (razgovor \| doprinosi) Botovi 125.178 edits m ispravak wikipoveznica Oznaka: AutoWikiBrowser Novija izmjena →
Redak 1: '''Pero Budmani''' ([[Dubrovnik]], [[27. listopada]] [[1835.]] – [[Castel Ferretti]] pokraj [[Ancona\|Ancone]], [[27. prosinca]] [[1914.]]), hrvatski jezikoslovac i leksikograf. Bio je gimnazijski [[profesor]], urednik Akademijina "Rječnika" i jedan od naših najvećih [[poliglot]]a. Važan je njegov rad o dubrovačkom [[dijalekt]]u, u kojem se prvi put cjelovitije opisuje jedan [[Štokavsko narječje\|štokavski govor]]. Posebno valja istaći njegov opsežan i objektivan "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od [[1835.]].", u kojem s priznanjem govori i o radu [[Bogoslav Šulek\|Bogoslava Šuleka]]. U mladim danima i u mirovini bavio se [[matematika\|matematičkim]] pitanjima. == Životopis == Redak 6: Pero je Budmani jedan od najznačajnijih hrvatskih [[filolog]]a zadnje trećine [[19. stoljeće\|19. stoljeća]]. Pod snažnim utjecajem publikacija i fizionomije jezika [[Vuk Karadžić\|Vuka Karadžića]], neko se vrijeme i izjašnjavao Srbinom-katolikom, dok nije prešao u jugoslavensko unitaristički tabor. Nakon školovanja Budmani položi ispit za "gimnazijskoga kandidata", te je u tom svojstvu stupio u službu u dubrovačkoj gimnaziji. Odmalena je pokazivao talent za jezike i matematiku, pa je zarana naučio i [[talijanski jezik\|talijanski]], [[njemački jezik\|njemački]], [[francuski jezik\|francuski]], [[engleski jezik\|engleski]], [[latinski jezik\|latinski]], [[grčki jezik\|grčki]],...što je tijekom života dopunio ovladavanjem [[ruski jezik\|ruskoga]], [[poljski jezik\|poljskoga]], [[sanskrt]]a, [[perzijski jezik\|perzijskoga]], [[arapski jezik\|arapskoga]], a slabije [[turski jezik\|turskog]], [[kineski jezik\|kineskoga]], [[finski jezik\|finskoga]], [[norveški jezik\|norveškoga]], [[mađarski jezik\|mađarskog]] i [[Svahili (makrojezik)\|svahilija]]. Kao plod nastave na Dubrovačkoj gimnaziji nastala je njegova poznata "Grammatica della lingua serbo-croata (illirica)", u [[Beč]]u [[1867.]]. Ta se gramatika spominje kao prvo djelo u naslovu kojeg se pojavljuje pojam "[[srpsko-hrvatski jezik\|srpsko-hrvatski]]", a moderna ju [[leksikografija]] svrstava među slovnice na razmeđu gramatičkih djela Zagrebačke škole i hrvatskih vukovaca (mladogramatičara). Iako je Budmani bio vukovac, njegova je talijanski pisana gramatika delikatno unijela oblike u porabi u obje jezikoslovne škole (npr. "[[fonetika\|fonetski]]" i "[[etimologija\|etimološki]]" [[pravopis]]; stariji i noviji štokavski oblici u sklonidbi). Budmanijeva je [[gramatika]] bila namijenjena poglavito [[učenik\|učenicima]] [[Dalmacija\|dalmatinskih]] škola u kojima je nastavni jezik bio još [[talijanski]]; jer je u njoj izložen cjelovit materijal, od fonetike do [[sintaksa\|sintakse]], mnogi ju drže našom prvom kompletnom gramatikom na talijanskom. U stručnoj je javnosti pobrala uglavnom pohvale. [[Autor]] je neko vrijeme bio i poslanikom u Dalmatinskome saboru, no zbog stanovitih nesuglasica odrekao se [[1873.]] bečkoga političkog mandata, a tri godine kasnije i članstva u Dalmatinskom saboru. No, njegovi su jezikoslovni radovi koje je objavljivao u [[Dubrovnik]]u (Nešto o postanju slova z u slavljanskijeh jezika, [[1873.]]/[[1874\|74.]]), a poglavito [[dubrovački dijalekt]], "kako se sada govori" (Rad JAZU, knj. 65., Zagreb [[1883.]]) privukli pozornost Akademije i hrvatskih filologa, te se nakon Daničićeve smrti i kratkotrajnoga djelovanja [[Matija Valjavac\|Matije Valjavca]], Budmani u [[proljeće]] 1883. preselio u Zagreb i preuzeo redakciju Akademijina Rječnika. Redak 12: Iako se u glavnim crtama (izgovorni [[pravopis]], koji je u to vrijeme počeo odnositi pobjedu u [[hrvatska\|Hrvatskoj]]) Budmani držao Daničićevih smjernica, u nekim je postupcima došlo do većih promjena, napose u modernizaciji i povijesnoj kroatizaciji rječnika: Budmani je u korpus za obradbu uveo i Šulekove [[rječnik]]e o kojima je imao najbolje mišljenje, i time probio okvire zamišljenoga pučkoga jezika; dao je ispisati i veći broj djela starije hrvatske književnosti na čakavskome narječju; također, uveo je [[fonem]] /dz/ koji je u to doba još postojao u njegovu rodnom kraju, a i u nekim situacijama i dubrovačko naglašavanje. Niz je pohvalnih svjedočanstava o Budmanijevoj radišnosti, no našlo se i prigovora-napose Maretićevih- njegovoj opširnosti u kojoj je nadmašio i Daničića (Daničić je imao do 100 primjera za riječi, dok Budmani za /hud/ ima 122, za /jezik/ 120 itd.). Od [[1884.]]. pa sve do [[1907.]]. radio je kao profesor u [[Klasična gimnazija u Zagrebu\|Klasičnoj gimnaziji]] u [[Zagreb]]u.<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., {{ISBN\|978-953-95772-0-7}}, str. 893.</ref> Kad je [[25. srpnja]] [[1907.]]. nakon dvadeset i četiri godine neprekidnog rada prestao obrađivati rječnik, imao je iza sebe prevaljeno vrijeme od 72 godine i više od četiri debele knjige rječničke obradbe s 4176 stranica. Osim leksikografskim radom, Budmani je i prevodio stranu književnost, priredio za tisak djela Gleđevićeva, Sasinova, Zoranićeva, Zlatarićeva, Barakovićeva,..pisao o književnom djelu Držićevu ("Pjerin Marina Držića", Rad JAZU, knj. 148, Zagreb [[1902.]].), dao pregled hrvatske gramatike i leksikografije o obljetnici Hrvatskoga narodnoga preporoda (50-godišnjica "prieporoda hrvatske knjige") u studiji "Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od [[1835.]]. godine (Rad JAZU, knj. 80, Zagreb [[1885.]].), napisao "Praktičnu gramatiku ruskoga jezika (za samouke)", [[1888.]]., koja je doživjela laskave ocjene i ubrzo drugo izdanje. Posljednje je godine života Budmani posvetio matematici. U Akademiji je [[5. srpnja]] [[1906.]]. čitao prvi dio svoje rasprave o Bernoullijevim brojevima. Bijaše to početak velikoga rada o diferencijalnom računu što ga je u Zagrebu počeo pisati na talijanskom jeziku. Rad je nastavio i nakon odlaska iz Zagreba na obiteljsko imanje Castel Ferretti blizu Ancone, no nije ga dovršio. Tuga za izgubljenom suprugom (umrla je [[1908.]].), zdravstvene teškoće i opća malaksalost ponukali su Budmanijevu djecu – imao ih je jedanaestero – da ga vrate u Dubrovnik da operira [[oko]]. Pola godine nakon toga došlo je do nereda koji su doveli do [[1. svjetski rat\|1. svjetskog rata]], pa Budmanija odvedoše opet na imanje u Castel Ferretti, gdje je i preminuo [[27. prosinca]] [[1914.]]. == Izvori ==

Pero Budmani: razlika između inačica