Makarios III.: razlika između inačica

'''Arhiepiskop Makarios III.''' (rođen kao ''Mihalis Christodoulou Mouskos'') ([[13. kolovoza]] [[1913.]]. - [[3. kolovoza]] [[1977.]].), [[arhiepiskop]] i [[primas]] autokefalne [[Ciparska pravoslavna Crkva|Ciparske pravoslavne Crkve]] ([[1950.]].-[[1977.]].) i prvi [[predsjednik]] neovisne Republike [[Cipar]].

Rodio se u selu Panaija, okrug Pafos, na Cipru. Godine [[1926.]]., u 13. godini odlazi kao novak u [[manastir]] Kiko, nakon čega u 20. godini, pohađa u Panciparsku gimnaziju u [[Nikozija|Nikoziji]] gdje maturira u 23. godini. Nastavlja obrazovanje studirajući [[teologija|teologiju]] i [[pravo]] na Sveučilištu u [[Atena (grad)|Ateni]], gdje diplomira u 29. godini [[1942.]]. godine. Na raznim stipendijama, nastavlja usavršavanje u inozemstvu. Godine [[1948.]]. izabran je za [[episkop (pravoslavlje)|episkop]]a Kitiona. Uzevši već [[monah|monaško]] ime Makarios, vraća se na Cipar. [[18. rujna]] [[1950.]]. godine postaje [[arhiepiskop]], ali ne samo to nego je i [[etnarh]], ''[[de facto]]'' nacionalni vođa svih ciparskih [[Grci|Grka]]. Jedno vrijeme bio je snažan zagovornik [[Enosis]]a, političke ideologije koja je imala za cilj ujedinjenje Cipra s [[Grčka|Grčkom]], no kasnije je javno poricao bilo kakvo sudjelovanje u nasilnim pokušajima ostvarivanja tog cilja.

Imao je značajnu ulogu u [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]]. Ipak, [[Britansko Carstvo|britanske kolonijalne vlasti]] nisu ga previše simpatizirale, a tisak u [[Velika Britanija|Velikoj Britaniji]] opisivao ga je kao pokvarenog grčkog svećenika. Ipak, kasnije su smekšali svoja stajališta prozvavši ga „The Black Mak“, zbog boje njegova episkopskog odijela. Kad su mu se tri episkopa Ciparske Crkve usprotivila, razriješio ih je i povećao broj [[episkopija]] na pet, smanjivši tako ovlasti svakog pojedinog episkopa. Nakon što je izabran za predsjednika Cipra, provodio je politiku pomirenja Grka i [[Turci|Turaka]], ali bez prevelikog uspjeha. Imao je napete odnose s grčkom [[Vojna hunta|vojnom huntom]] ([[1967.]].-[[1974.]].), koja je poznata kao „[[Režim pukovnika]]“. Jedan od ciljeva te hunte bilo je njegovo svrgavanje, u čemu su i uspjeli, ali se on ipak vratio. Kad je tijekom [[1950-ih]] godina bio prognan, i vratio se, dočekale su ga dvije trećine odraslog stanovništva ciparskih Grka. Nakon invazije Turske na Cipar [[1974.]]. godine, pokušao je smiriti strasti, ali ni u tome nije uspio. Ipak, narod ga slavi kao jednog od svojih najvećih junaka. Umro je nenadano, od [[Srčani udar|srčanog udara]], a po svojoj je želji pokopan na planini Throni.