Aleksandar II., ruski car: razlika između inačica

'''Aleksandar II.''' ([[Moskva]], [[17. travnja]] [[1818.]]. - [[Petrograd]], [[13. ožujka]] [[1881.]].) je bio [[Rusija|ruski]] car i veliki vojvoda [[Finska|Finske]] od [[1855.]] godine.

Nakon očeve smrti [[2. ožujka]] [[1855.]]. miroljubivi '''Aleksandar''' je postao car države uhvaćene u [[Krimski rat]] protiv svih preostalih europskih sila s izuzetkom [[Prusija|Prusije]]. Tijekom samog početka vladavine dolazi do pada luke [[Sevastopolj]]a u ruke saveznika. Kasniji ograničeni vojni uspjesi u odbijanju pomorskih desanata neprijatelja na luke u [[Azovsko more|Azovskom moru]] i [[Bijelo more|Bijelom moru]] s glavnim točkama sukoba kod mjesta [[Taganrog]], [[Arhangelsk]] i [[Helsinki]] nisu mogli nikako donesti pobjedu. Caru je ubrzo postalo jasno kako se osnovni ruski vojni problem tada nalazio u državnoj zaostalosti. Suočen s pomorskom blokadom bez mogućnosti ozbiljnijeg uvoza vojne opreme i vrlo lošom transportnom mrežom od samo 1000 kilometara pruge '''Aleksandar''' je zaključio da mora zatražiti mir. U ponižavajućem mirovnom sporazumu iz [[1. travnja]] [[1856.]]. ruska ratna mornarica se više nije smjela nalaziti u Crnom moru s otežavajućim zahtjevom u zabrani gradnje tamošnjih obalnih utvrđenja.

Uvidjevši na taj teži način svu zaostalost države car je donio neopozivu odluku o pokretanju velikih državnih reformi. Kao osnova zaostalosti društva u prvi tren je bila uzeto tadašnje još uvijek feudalno uređenje. Da bi se tome stalo na kraj poslije petogodišnjih priprema [[1861.]]. godine je napokon donesen zakon o ukidanju kmetstva. Druga reforma koja se obrzo po toj promjeni pokazala kao nužna je bila ona pravna pošto tada cijela država svoje upravljanje provodi s zakonima starim između jedne i dvije stotine godina. Kao osnovu za ovu promjenu iz [[1864.]]. godine se uzeo tadašnji pravni kodeks [[Francuska|Francuske]].

Osnovni problem s Aleksandrovim zamišljenim reformama za povećanje tamošnje proizvodnje je bio očiti nedostatak financijskih sredstava. S jedne strane posljedice od Krimskog rata još nisu uspjele zacijeliti, a s druge strane najvažniji izvozni proizvod toga doba je bila pšenica. Kako država nije imala razvijenu transportnu mrežu ona se prodavala svijetu u nedovoljnim količinama za financiranje gradnje pruga i tvornica. Carevo rješenje na taj problem je bila prodaja Ruske [[Aljaska|Aljaske]] [[SAD]]-u za nešto više od 7 milijuna dolara ( to bi [[2006.]]. godine bilo 91 milijun ). Taj posao kao i većina drugih vanjskopolitičkih ovog cara je bila ubrzano dokazan pogreška. Taj novac kao i mnogi drugi se ubrzo uložio u željeznicu čije pruge će ovaj car tijekom svoje vladavine uvećati s 1000 na 22 000 kilometara.

U prvim godinama vladavine '''Aleksandar''' je podijelio veliki broj amnestija prije zatvaranim protivnicima carskog režima. Ovo slobodno, ali i dalje autokratsko doba će veoma brzo završiti tijekom šesdesetih godina XIX stoljeća. Prvi udar tom njegovom liberalnom pogledu na svijet daruje [[Poljska]] pobuna iz [[1863.]]. godine. Iako zahvaljujući efikasnoj tajnoj službi pobunjenici nisu uspjeli osvojiti niti jedan grad nesposobnoj ruskoj vojsci će trebati godinu i pol da ga uguši. Zajedno s tim događajem u samoj [[Rusija|Rusiji]] dolazi do pojavi mlade školovane klase koja se protivi carevom apsolutizmu i pokušava ga ubiti. Te želje za političkom promjenom '''Aleksandar''' nikada nije uspio shvatiti kao niti samu srž problema da je on sam s pokretanjem školovanja stvorio sebi neprijatelje koji sada opismenjeni sanjaju o slobodi. Njegovo javno izraženo razmišljanje početkom vladavine je bilo autokratizam s više slobode stanovnicima i modernizacijom zemlje. Svima neruskim narodima je istodobno rečeno da zaborave sve ideje o nezavisnosti i zabranjuje njihov jezik. Onaj pozivitni dio njegove izjave o povećanju slobode stanovništva nakon prvog atentata iz [[1866.]]. godine je ubrzo izgubio svoje značenje.

Događaji na [[Balkan]]u gdje su se slavenske državice zaratile s [[Osmansko Carstvo|Osmanskim carstvom]] i počele potpuno očekivano gubiti svoj rat navodi '''Aleksandra''' da kao njihov zaštitnik objavi rat [[Istanbul]]u [[24. travnja]] [[1877.]]. godine. U ratu tijekom kojega će [[Rusija]] biti spašena od katastrofalnog poraza tek uz pomoć svoga saveznika [[Rumunjska|Rumunjske]] ona ipak ostvaruje nekakvu pobjedu, pa [[Osmansko Carstvo]] potpisuje mir [[31. siječnja]] [[1878.]]. godine.

Pokušaji atentata na '''Aleksandra''' u stvarnosti nisu bili nikakva novost. Prvi atentat je izveden još [[4. travnja]] [[1866.]]. godine od strane fakultetski obrazovanog [[Dimitrije Karakozov|Dimitrija Karakozova]] koji je pokušao ubiti cara iz pištolja dok se je on šetao u [[Petrograd]]u. Slučajni prolaznik je tada spriječio to ubojstvo. Poslije ovoga pokušaja niti jedan neće biti izveden sve do neugodnog mira iz [[1878.]]. godine kada su mnogi revolucionari osjetili svoju priliku. Također iz pištolja, također fakultetski obrazovani [[Aleksandar Soloviev]] je [[20. travnja]] [[1879.]]. godine pokušao ubiti cara za vrijeme njegove šetnje po [[Petrograd]]u. U ovom komičnom pokušaju ubojstva car koji je tada imao 60 godina našavši se pred pištoljem je počeo trčati koliko ga noge nose. S druge strane atentator koji vjerojatno nikada prije nije koristio pištolj je pucao više puta uvijek promašivši. U sljedećem pokušaju te iste godine revolucionari iz pokreta [[Narodna volja]] odlučili su dignuti u zrak aleksandrov [[vlak]]. Kako je taj pokušaj bio neuspješan, u prosincu [[1880.]]. godine, atentatori su ponovno pokušali ubiti cara. I ovaj pokušaj je prošao bezuspješno. U ožujku [[1881.]]. revolucionari su postavili bombu u prostoriju u kojoj je car večerao. Iako je bomba eksplodirala pokušaj je bio potpuni promašaj. Ono što nisu uspjeli domaći revolucionari na kraju će uspjeti borcima za slobodu [[Poljska|Poljske]].

[[13. ožujka]] [[1881.]]. godine dok je prolazio ulicama [[Petrograd]]a, na carevu oklopne kočije bačena je bomba koja je ozlijedila veliki broj prisutnih civila. Iako bi svaki "normalni" državni dužnosnik pobjegao u sigurnost svoje palače humanist '''Aleksandar''' je zaustavio kočiju i izašao van da pomogne ranjenima. Tada je [[Ignatije Hryniewiecki]] bacio bombu na cara od koje on nekoliko sati kasnije umire.

Carevo ubojstvo je ostavilo dvije katastrofalne posljedice po rusko društvo koje će neupitno dovesti do revolucija iz [[1917.]]. godine. Prva je ukidanje '''Aleksandrovog''' proglasa iz [[13. ožujka]] [[1881.]]. godine kojim on zbog općeg narodnog nezadovoljstva tijekom posljednjih godina vladavine postavlja ograničenja na carev apsolutizam. Druga još tragičnija je negativna slika koju su u svojim glavama stvorili posljednji carevi dinastije [[Romanov]]. Njihovo osnovno razmišljanje u sljedećih 36 godina postaje naš otac-djed je davao sve narodu vraćeno mu je ubojstvom. Sve reforme s ciljem daljnje modernizacije i liberalizacije države se ukidaju s povratom državne ideje pravoslavlja, nacionalizma i neupitnog apsolutizma. Njegov sin i nasljednik [[Aleksandar III., car Rusije|Aleksandar III.]] će postati poznat po svojim "anti-reformama".