Karlo IV., španjolski kralj: razlika između inačica

'''Karlo IV.''' (Portici, [[Napulj]], [[11. studenog]] [[1748.]]. - [[Rim]], [[20. siječnja]] [[1819.]].) bio je kralj [[Španjolska|Španjolske]] od [[14. prosinca]] [[1788.]]. sve do abdikacije [[19. ožujka]] [[1808.]].

Poslije smrti svog oca Karla III., [[1788.]]. godine, došao je na španjolsko prijestolje.

[[1792.]]. Floridablanca je zamjenjen grofom od Arande, prijateljem [[Voltaire]]a i drugih francuskih revolucionara, kojem je kraj povjerio tešku ulogu spašavanja života Luja XVI., u trenutku kad je ovaj prihvatio prvi [[Francuska|francuski]] [[ustav]].

Manuel Godoy, pripadnik tjelesne straže, ubrzano je napredovao na španjolskom dvoru zahvaljujući utjecajem na kraljicu Maríju Luisu. U svega nekoliko godina, od konjanika postao je vojvoda od Alcudia i Sueca, zapovjednik, te od [[1792.]]. ''univerzalni ministar'' Karla IV. s apsolutnom moći.

[[1796.]]. godine završena je radikalna faza Revolucije, a Godoy je potpisao Ugovor iz San Idelfonso, čime se Španjolska pretvorila u francusku saveznicu. Ova promjena položaja iziskivao je sukob s Engleskom, glavnog protivnika Francuske Revolucije i tradiconalnog neprijatelja španjolske pomorskoj hegemoniji i konkurenta u trgovini s Amerikom. Španjolska flota doživjela je poraz kod rta San Vicente [[1797.]]., međutm Cádiz i Santa Cruz de Tenerife oduprli su se napadima admiraa [[Nelson]]a. U Americi su Englezi koupirali otok Trinidad. To je bio povod za smjenu Godoya u svibnju [[1798.]].

Francisco de Saavedra i Mariano Luis de Urquijo bli su na čelu vlade između [[1798.]]. i [[1800.]]. godine

Karlo je ostao Napoleonov zatvorenik sve do pada njegova režima [[1814.]]. godine. Međutim, nije se vratio na španjolsko prijestolje, jer je prijestolje preuzeo njegov sin [[Ferdinand VII.]] (tzv. ''Prva restauracija Burbonaca''). Ferdinand je svoga oca zadržavao izvan zemlje zbog stalnog straha od njegovog mogućeg povratka na vlast. Karlo i njegova žena umrili su u egzilu.

Karlo IV. sklopio je brak sa svojom rođakinjom Marijom Luisom od Parme, kćerkom Filipa, vojvode od Parme, [[1765.]]. godine. Imali su 14 djece, međutim samo ih je sedmero doživjelo starost:

* Carlota Joaquina ([[25. travnja]] [[1775.]]. - [[7. siječnja]] [[1830.]].). Bila je udana za [[Ivan VI., kralj Portugala|Ivana VI., kralja Portugala]].

* María Amalia ([[9. siječnja]] [[1779.]]. - [[27. srpnja]] [[1798.]].). Bila je udana za svog ujaka Antonija, infanta Španjolske, sina Karla III.

* Maria Luisa, vojvotkinja od Lucce ([[6. srpnja]] [[1782.]]. - [[13. ožujka]] [[1824.]]). Bila je udana za Luisa od Borbón-Parme.

* Carlos María Isidro ([[29. ožujka]] [[1788.]]. - [[10. ožujka]] [[1855.]]). Vojvoda od Monte Molina. [[Karlisti]]čki pretendent na španjolsko prijestolje.

* María Isabel ([[6. srpnja]] [[1789.]]. - [[13. rujna]] [[1848.]].). Udana za rođaka Francisca I. od Obiju Sicilija i kasnije Francisca grofa od Balza.

* Francisco Paula, vojvoda od Cádiza ([[10. ožujka]] [[1794.]]. - [[13. kolovoza]] [[1865.]].). Oženjen svojom nećakinjom, Luisa Carlota, kćerkom svoje sestre Marije Isabel i Francisca I. od Obiju Sicilija. Njihov najstariji sin oženio je [[Izabela II., kraljica Španjolske|Izabelu II.]].

{{sukcesija | prethodnik = [[Karlo III., kralj Španjolske|Karlo III.]]| gl_članak_funkcija = [[Kraljevi Španjolske|Kralj Španjolske]] | godina_OD = [[1788.]] | godina_DO = [[1808.]] | nasljednik = [[Josip I. Bonaparte|Josip I.]]}}