Donjonjemački jezici: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
m →‎top: dodavanje točke u wikipoveznice s godinama, replaced: 1225. → 1225.
Redak 7:
Seobom naroda se sasko pleme proširilo, zajedno sa svojim jezikom, u [[Velika Britanija|Englesku]], a s druge strane na jug i jugozapad. Saksonce koji su ostali na kontinentu je sv. [[Beda Časni]] (oko [[672]]. - [[25. svibnja]] [[735]].), nazvao Starosaksoncima, i od tuda potječe naziv starosaski za najstariji stupanj u razvoju donjonjemačkog jezika. Seobom naroda proširio se starosaski na današnja područja Holsteina, Stormarna, Vestfalije i istočne dijelove Nizozemske. Područje Wendlanda (Saksonci su Slavene zvali Vendi) je još stoljećima bilo saksonsko-slavensko miješano područje.
 
Tek naseljavanjem na istok proširio se starosaski odnosno stari donjonjemački, a onda od otprilike [[1225.]]. srednji donjonjemački na istok. Nastala su velika nova jezična područja: Mecklenburg, Pommern, Brandenburg, dio Prusije, a donjonjemački se govorio u gradovima i na velikim imanjima na [[Baltik]]u i u [[Skandinavija|Skandinaviji]]. Osim toga, srednji donjonjemački se proširio i na područja Schleswiga i Istočne Frizije. Na tim, jezično "koloniziranim" područjima razvile su se neke jezične osobitosti koje ih razlikuju od drugih donjonjemačkih narječja.
 
Dok je u [[Nizozemska|Nizozemskoj]] i [[Belgija|Belgiji]], uvjetovano državnom samostalnošću nakon Vestfalskog mira, donjofranački postao i ostao pisanim i govornim jezikom, donjonjemačka narječja su u Njemačkoj u povlačenju. Povijesni razlozi su u stoljetnoj kulturnoj nadmoći gornje Njemačke, ugledanju na carski dvor i prijevodu [[Biblija|Biblije]] [[Martin Luther|Martina Luthera]].