Dragutin Novak: razlika između inačica

'''Dragutin Karlo Novak''' ([[Zagreb]], [[16. veljače]] [[1892.]]. - Zagreb, [[31. listopada]] [[1978.]].), prvi hrvatski [[pilot]].

Dragutin Karlo Novak poletio je, prvi u [[Hrvatska|Hrvatskoj]], avionom konstruktora [[Slavoljub Eduard Penkala|Slavoljuba Penkale]] [[22. lipnja|22]]. / [[23. lipnja]] [[1910.]]. godine s vojnog vježbališta u Črnomercu (Kajzerica), u Zagrebu. Kasnije, avion se, prilikom jednog Novakovog leta 20. listopada 1910., oštetio i Penkala je odustao od daljnjih istraživanja. Ipak, to je bio prvi let avionom na motorni pogon u Hrvatskoj i time Dragutin Novak postaje prvim hrvatskim pilotom u povijesti.

Novak je na jednom od tih aviona pobijedio 20. i 21. kolovoza [[1911.]]. na Drugom avijatičarskom natjecanju u Budimpešti. Letio je i u Zagrebu, [[Osijek]]u, Budimpešti, a 5. svibnja [[1912.]]. pobjeđuje i na aeromitingu u [[Graz]]u gdje doživljava pad. Napušta ga slavohlepni gazda Merćep, ostavivši ga bez skrbi u bolnici, i tu se njihova suradnja prekida. Novak nakon izlaska iz bolnice radi u tvornici Puch. Vraća se u Hrvatsku [[1913.]]. i zapošljava kao moto-mehaničar u Velikom Ravnu kod [[Križevci|Križevaca]].

Koncem [[1914.]]. (1. listopada), odlazi u vojsku i nakon kraćeg vojevanja u pješadiji (gdje biva odlikovan), prebacuju ga u avijaciju [[Austro-ugarska|Austro-Ugarske monarhije]]. Za pilotske zasluge dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, titulu Feldpilota i Križ s vijencem. Od [[1916.]]. nakon ranjavanja prilikom borbenog leta (kada je nakon eksplozije granate pored aviona, oglušio na lijevo uho), postavljen je za učitelja letenja u najznačajnijoj vojno-pilotskoj školi Monarhije u Bečkome Novome Mjestu. Ima pilotske dozvole vojnog i civilnog pilota. Po završetku [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] odbio je ostati u Austrijskoj vojsci i vraća se u Veliki Raven obitelji (supruzi Anđeli r. Pongrac i tek rođenoj kćerki Nevenki, kasnije dobivaju i kćer Dešu). Prestaje trajno letjeti, tako da se više nikada nije vinuo u zrak niti kao putnik. Seli se s obitelji u [[Križevci|Križevce]] gdje kratko radi u paromlinu, vraća se zatim u Zagreb na Anatomski institut Medicinskog fakulteta, a [[1923.]] ponovno radi u Križevcima u gradskoj Munjari-elektrani. Osniva [[1927.]]. u Križevcima vlastito autoprijevozno poduzeće, autobus i taksi prijevoz putnika. Nakon [[1945.]] ostaje bez autoparka i zapošljava se [[1948.]] kao ravnatelj Gradskog autobusnog poduzeća u Križevcima. Sljedeće, [[1949.]] do umirovljenja [[1954.]] radi na Poljoprivrednom tehnikumu u Križevcima. Nakon 50 godina, [[1970.]].g., vraća se u rodni Zagreb s obitelji, gdje [[31. listopada]] [[1978.]]. umire u 86. godini života.