Parmenid: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
sit.
m →‎Učenje: pravopis
Redak 22:
Biću pripisuje jedinstvo i nepromjenljivost. Postoji samo [[bitak]], on je vječan, ne postaje i ne propada, ostajući istovjetan, uvijek jednak samom sebi. Biće ili Jedno jeste. Ono što nastaje nastaje ili iz bića ili iz nebića. Ako iz bića onda to nešto već jeste, a iz nebića ništa. Njegova prva tvrdnja je da ono jeste tj. biće ili stvarnost – odnosno postoji. Ono može biti predmet naših misli. Biće nikad nije nastalo, ono naprosto jeste. Biće je nestvoreno, neprolazno, cjelo, nepokretno, ne može mu se ništa dodati. Biće je Jedno i ne može se djelit, jer bi se moralo djelit nečim različitim od sebe. Biće je ograničeno jer se neograničeno mijenja. Elejski bitak se ne može djeliti jer je njegova cjelokupnost svuda prisutna. Bitak je dakle, jedan nedjeljiv, on je neprekidna cjelina koju Parmenid upoređuje sa pravilnom, potpuno okruglom, savršenom loptom. Nema mišljenja čijem sadržaju ne pripada bitak (postojeće). Vremenski je beskonačno jer nema početka, sredine ni kraja, ali je prostorno konačno, sferičnog oblika.
 
Stvar koja se može misliti jestejest: kada mislite, mislite o nečemu, kada upotrijebite ime to mora da bude ime nečega. Zato i misao i jezik zahtjevaju objekte van njih samih. A pošto možete misliti o nekom objektu ili govoriti o njemu u jednom, a isto tako i u drugom trenutku, sve ono o čemu se može misliti ili govoriti mora stalno postojati u vremenu. Iz toga slijedi da ne može biti promjene, jer se promjena sastoji iz stvari koje postaju ili prestaju da postoje. Ovo je u filozofiji prvi primjer jednog argumenta iz domena misli i jezika primjenjenogprimijenjenog na svijet uopšteuopće. On se, naravno, ne može prihvatiti kao valjan, ali vrijedi vidjeti koliki je elemenat istine koji u sebi sadrži.
 
No očigledno je da, u većini slučajeva, mi ne govorimo o riječima, već o onom što te riječi znače. A to nas vraća na Parmenidov argument da, ako se neka riječ može koristiti sa značenjem, onda ona mora da znači nešto, a ne ništa, iz čega proizilazi da ono što ta riječ znači mora u izvjesnom smislu postojati. Parmenid pretpostavlja da riječi imaju stalno značenje: to je ustvari osnova njegovog argumenta koga on smatra neosporavanim.