'''Roman''' je najopširnija prozna [[književnost|književna]] vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (''romanskim'') jezikom (za razliku od [[latinski|latinskog]]).
====== Antički roman ======
{{Glavni|Starogrčka književnost}}
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je s razvojem filozofije, don kihot<ref>{{Citiranje weba|url=http://dx.doi.org/10.1021/acs.organomet.0c00606.s001|title=Synthesis and Reactivity of NNNNN-Pincer Multidentate Pyrrolyl Rare-Earth-Metal Amido-Chloride or Dialkyl Complexes|work=dx.doi.org|accessdate=2021-03-30}}</ref>
Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "''pripoviješću o osobama''", a koja je danas dobila naziv [[roman]]. <br>
Od '''grčkih romana''' sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sretan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu [[Hariton]]ova (''Χαρίτων'', [[2. stoljeće]]) ''Povijest o Hereji i Kaliroji'' (''Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην'') te ''Efeske priče'' (''Ἐφεσιακά'') [[Ksenofont]]a iz Efesa (''Ξενοφῶν'', [[2. stoljeće]]). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela [[Longo|Longa]] (''Λόγγος'', 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana ''Dafnis i Hloja'' (''Δάφνις καὶ Χλόη''). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među [[sofisti]]čke romane pripadaju još [[Heliodor]]ove (''Ἡλιόδορος'', 3. stoljeće) ''Etiopske priče o Teagenu i Harikleji'' i ''Priče o Leukipi i Klitofontu'' [[Ahilej Tatije|Ahileja Tatija]] (''Ἀχιλλεὺς Τάτιος'', [[3. stoljeće]]).
