Dragutin Dimitrijević Apis: razlika između inačica

Neobičnom sugestivnom snagom na sve s kojima je dolazio u dodir, Dimitrijević je još kao đak imao silan utjecaj na svoje prijatelje. Završio je 26. klasu Vojne akademije u Beogradu i već je kao potporučnik počeo kovati planove o promjeni režima kralja Aleksandra Obrenovića. Kao jedan od osnivača i najaktivnijih članova zavjere protiv kralja Aleksandra i kraljice Drage, Apis je u noći [[29. svibnja]] 1903. godine poveo svoj teroristički odred iz Oficirskog doma u kraljevski dvor gdje je, za vrijeme traženja kralja i kraljice, teško ranjen s tri metka u grudi. Dimitrijević je ostao živ i prebolio te rane, a njegov utjecaj na časnike i poslove u vojsci stalno je rastao. Bio je osoba od povjerenja generala [[Radomir Putnik|Radomira Putnika]], vodećeg zapovjednika u vojsci Kraljevine Srbije od prevrata 1903. pa do 1916. godine.

Za vrijeme same mobilizacije u rujnu [[1912.]], Apis je teško je obolio od trovanja krvi pa je vraćen u Beograd na liječenje i zbog toga nije mogao sudjelovati u Balkanskom ratu. Kao šef obavještajnog odjeljenja Ratnog ministarstva Dimitrijević je uspostavio kontakte sa istomišljenicima iz mnogih krajeva.

Krajem 1913. godine potpukovnik Apis je bio postavljen za šefa Obaveštajnog odeljenja srpskog Generalštaba, koja obavještajna služba između ostalog ima razgranatu obavještajnu aktivnost na području [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/1897621/ko-je-bio-apis-heroj-ili-zlocinac-spijun-ili-patriota|title=Ko je bio Apis: Heroj ili zločinac, špijun ili patriota|date=17. svibnja 2015.|language=srpski|publisher=Kurir.rs|accessdate=11. svibnja 2021.}}</ref> U to vrijeme vojska javno artikulira svoje nezadovoljstvo korumpiranim postupanjem civilnih vlasti u ovladavanju teritorijima osvojenima u [[Prvi balkanski rat|Prvom]] i [[Drugi balkanski rat|Drugom balkanskom ratu]], a četnički zapovjednici okupljeni oko "Crne ruke" i nadalje smiju po svojoj volji organizirati razne aktivnosti usmjerene protiv susjednih država.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1512238|title=Pukovnik i njegovi pokojnici|author=Filip Švarm|date=29. lipnja 2017.|language=srpski|publisher=Vreme|accessdate=11. svibnja 2021.}}</ref>

KontroliraoApis je kontrolirao je organizaciju "Mlada Bosna", koja je izvršila atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, oružjem dobivenim iz srbijanskog vojnog arsenala i nakon obuke od strane srbijanske vojske. Navodno se vodstvo "Crne ruke" bilo u zadnji čas pokolebalo, te je Apis navodno neuspješno pokušao zaustaviti atentat.<ref>{{Citiranje weba|url=https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/svijet/tajna-sluzba-srbije-se-zaigrala-i-zapalila-svjetski-pozar-239141|title=Tajna služba Srbije se zaigrala i zapalila svjetski požar|date=29. lipnja 2014.|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=11. svibnja 2021.}}</ref> Jedan od preživjelih atentatora, [[Muhamed Mehmedbašić]], međutim, prebjegao je baš k Apisu i uz njega ostao do samog kraja. [[Rade Malobabić]], glavni terenski obavještajac koji je organizirao atentat odmah po povratku u Beograd 1914. god. se javio Apisu osobno, ali je potom - obzirom da su vlasti Austro-Ugarske ultimativno tražile njegovi uhićenje - bio uhićen, te je u zatvoru ostao do studenog 1915. godine; - tekada je odande otpušten na osobnu intervenciju Apisa, koji je i nadalje vodio srbijansku vojnu obavještajnu službu.

U [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] je rukovodio vojnom obavještajnom službom. PotomPočetkom je1915. biogodine načelnikprestolonasljednik Aleksandar Karađorđević se sukobljava sa šefom generalštaba [[Radomir Putnik|generalom Putnikom]], i protivno Putnikovoj volji razrješava Apisa dužnosti šefa vojne obavještajne službe, te ga šalje na (također vrlo važnu) dužnost načelnika štaba Užičke, ipotom Timočke vojske. ZatimNakon pomoćnikpovlačenja srpske vojske na Krf 1916. godine - kada je general Putnik već razriješen i liječi se od teške bolesti u Francuskoj - biva imenovan na manje važnu dužnost pomoćnika načelnika štaba III. armije.<ref>Filip Švarm, op. cit.</ref>