Jelena Zrinski: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m dodana kategorija Životopisi, Ozalj uz pomoć dodatka HotCat |
m pravopis |
||
Redak 43:
[[1. ožujka]] [[1666.]] Jelena se udala u [[Kraljevina Ugarska|Ugarsku]] za Franju I. Rákóczija (na [[Mađarski jezik|mađarskom]]: ''I. Rákóczi Ferenc''), [[Transilvanija|erdeljskog]] kneza, i pridružila nezadovoljnom ugarskom plemstvu koje se suprotstavilo centralističkim težnjama [[Beč]]kog dvora, što je nešto kasnije dovelo i do otvorenog oružanog sukoba (u sedamdesetim i osamdesetim godinama 17. stoljeća), odnosno do pravog rata za ugarsku nezavisnost, koji je završio početkom 18. stoljeća porazom pobunjenika. Ti su događaji u historiografiji poznati i kao „Ustanak kuruca“, odnosno u prijevodu „Ustanak križara“. Hrvatska historiografija taj ustanak naziva [[Ustanak Franje I. Rákóczija]] (ne miješati s [[Ustanak Franje II. Rákóczija|ustankom Franje II.]] <ref>[http://crosbi.znanstvenici.hr/prikazi-rad?lang=en&rad=32876 Croatian scientific bibliography - Browsing paper] Boris Nikšić: Ustanak Franje II. Rákóczija i vjerski sukobi u Ugarskoj, Povijesni prilozi. 16 (1997) , 16 </ref>)
S Rákóczijem je Jelena imala troje djece, među kojima i Franju II. (na [[Mađarski jezik|mađarskom]]: ''Ferenc II.''), kasnijeg [[Transilvanija|erdeljskog]] kneza i vođu ustanika. Nakon Rákóczijeve smrti [[1676.]] godine preudala se [[1682.]] za Mirka Thökölyja (na [[Mađarski jezik|mađarskom]]: ''Imre Thököly''), također erdeljskog kneza. S njim se istaknula u ustaničkim redovima, koje su podupirali [[Osmansko Carstvo|Turci]], a osobito je odjeknula njena trogodišnja (1685.
[[Datoteka:Palanok.jpg|right|mini|250px| Jelena Zrinska branila je utvrdu Palanok u Mukačevu]]
Redak 55:
== Naslijeđe ==
Jelena Zrinska smatra se, osobito u [[Mađarska|Mađarskoj]], jednom od najvećih nacionalnih heroina, patriotkinja i boraca za slobodu, koja se suprotstavila, premda na kraju bezuspješno, apsolutističkim i centralističkim nastojanjima središnje državne vlasti. Njen još slavniji sin [[Franjo II. Rákóczy]] nastavio je borbu za ugarsku nezavisnost (1703.
Posmrtni ostaci hrabre i odlučne hrvatske grofice (ženidbom i ugarske kneginje) prebačeni su [[1906.]] godine u [[Košice]] (tada ugarski, a danas [[Slovačka|slovački]] grad), u tamošnju katedralu svete Elizabete, gdje su pokopani uz grob njezinog sina.
| |||