Apologetika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja Oznake: VisualEditor mobilni uređaj m.wiki |
Nema sažetka uređivanja Oznake: VisualEditor mobilni uređaj m.wiki |
||
Redak 1:
'''Apologetika''' (grčki ''ἀπολογία'', hrvatski: "govoreći u obranu", "obrana") je grana [[teologija|teologije]].
Bavi se obranom [[vjera|vjere]]<ref name="Poljaković">[http://www.katolik.hr/onamamnu/82-urednistvo/301-stojeapologetika Katolik.hr] Ivan Poljaković: Što je apologetika?, 25. ožujka 2009.</ref> i vjerničke prakse. Najpoznatija i najrazvijenija je [[kršćanstvo|kršćanska]] [[kršćanska apologetika|apologetika]]. Osim nje postoje apologetike drugih vjera kao što su [[judaizam]], [[islam]], [[budizam]], [[hinduizam]], [[bahá'í]], indijanske vjere i ostali. [[Kršćanska Crkva|Kršćanska]] je apologetika tijekom stoljeća poprimila mnoge oblike, počevši od [[Pavao|Pavla apostola]] u ranoj crkvi i patrističkih pisaca poput Origena, Augustina Hiponskog, Justina mučenika i [[Tertulijan|Tertulijana]], zatim nastavljajući s piscima kao što su Toma Akvinski, Duns Scotus, William of Ockham i Anselm iz Canterburyja tijekom skolastike. Blaise Pascal bio je aktivni kršćanski apologeta prije doba prosvjetiteljstva. U modernom razdoblju kršćanstvo je obranjeno naporima mnogih autora poput GK Chestertona i CS Lewisa, kao i GEM Anscombe. U suvremeno doba kršćanstvo se brani radom osoba poput Normana Geislera, Roberta Barrona, Scotta Hahna, Johna Lennoxa, Leeja Strobela, Francis Collinsa, Alvina Plantinge, Hugha Rossa, Jamesa Whitea, Garyja Habermasa, Franka Tureka, RC Sproula, Ravi Zacharias i William Lane Craig.
== Kršćanstvo ==
Redak 14:
Poznati apologeti su [[Sveti Pavao|sv. Pavao]], [[Justin Mučenik|sv. Justin Mučenik]], [[Irenej Lionski|sv. Irenej Lionski]], [[Hipolit Rimski]], a u Hrvata [[Đuro Bašić]], [[Ivan Poljaković]]<ref name="Poljaković"/>, [[Matija Pavić]] i drugi.
'''''Terminologija i podrijetlo'''''
Izvorna grčka apologija (ἀπολογία, od ἀπολογέομαι, apologeomai, "govori zauzvrat, brani se") bila je formalna verbalna obrana, bilo kao odgovor na optužbu ili gonjenje na sudu. Obrana Sokrata kako su je predstavili Platon i Ksenofon bila je isprika protiv optužbi za "kvarenje mladih i ... ne vjerujući u bogove u koje grad vjeruje, već u druge daimonije koje su nove". [18] U kasnijoj upotrebi 'apologia' je ponekad uzimala književnu formu u ranokršćanskom diskursu kao primjer integracije obrazovanih kršćana u kulturni život Rimskog Carstva, osobito tijekom "malog mira" u 3. stoljeću, [19] i njihovo sudjelovanje u grčkom intelektualnom pokretu općenito poznatom kao Drugi sofistički. [20] Kršćanski apologeti prve Crkve nisu odbacili grčku filozofiju, već su pokušali pokazati pozitivnu vrijednost kršćanstva u dinamičkom odnosu prema grčkoj racionalističkoj tradiciji. [21] U 2. stoljeću apologetika je bila obrana ili objašnjenje kršćanstva [22], upućena onima koji stoje u opoziciji i onima koji tek trebaju formirati mišljenje, poput careva i drugih autoriteta, ili potencijalnih obraćenika. [23] Najraniji mučenički narativ ima glasnogovornika progonjene sadašnjosti obranu u apologetskom načinu: Kršćanstvo je bilo racionalna religija koja je obožavala samo Boga, i iako su kršćani bili građani koji su se pridržavali zakona i htjeli su poštovati cara, njihovo ih je vjerovanje u jedno božanstvo spriječilo od polaganja prisege vjernosti koje su priznavale carevo božanstvo. [24] Apologetska historiografija u Djelima apostolskim predstavila je kršćanstvo kao vjerski pokret kod kuće unutar Rimskog Carstva i nije mu predstavljalo prijetnju te je bila uzor za prvog velikog povjesničara Crkve, Euzebija. [25] Apologetika bi također mogla biti upućena kršćanima koji već unutar zajednice objašnjavaju svoja uvjerenja i opravdavaju svoje stavove. [23] Origenov apologetski Contra Celsum, na primjer, pružio je obranu od argumenata kritičara umrlog desetljećima kako bi pružio odgovore na sumnjičave kršćane kojima nedostaju neposredni odgovori na postavljena pitanja. Apologetska književnost bila je važan medij za formiranje ranokršćanskog identiteta. [26] Osim Origena i Tertulijana, među ranokršćanske apologete ubrajaju se i Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski te autor Poslanice Diognetu. [27] Augustin iz Hipona bio je značajan apologeta patrističkog doba. [28] Neki znanstvenici smatraju apologetiku posebnom književnom vrstom koja pokazuje zajedništvo u stilu i obliku, sadržaju i strategiji argumentiranja. Drugi su na to gledali kao na oblik diskursa koji karakterizira njegov ton i svrha.
== Slični pojmovi ==
| |||