|
Uspostava hrvatske vlasti na oslobođenim teritorijima bila je brza i učinkovita i po profesionalnosti se bitno razlikovala od u ovom ratu uobičajenih ulazaka u područja sa "suprotnim" etničkim sastavom. Srpski politički dužnosnici koji nisu izbjegli slobodno su davali intervjue za medije, a svega nekoliko dana nakon završetka operacije preostalo srpsko pučanstvo bilo je obuhvaćeno sociologijskim istraživanjem u kojem su ispitivani njihovi politički stavovi. Prvi put u ratu na području bivše Jugoslavije poraženi su priznati kao osobe i politički subjekti.
Već u šest sati pripadnici Hrvatske vojske ušli su u selo Medare, nedaleko od Nove Gradiške, gdje je ostalo samo civilno stanovništvo koje je vjerovalo da će ih zaštiti mirovne snage Ujedinjenih naroda. Prvi je ubijen Željko Dičko, čija je kuća bila udaljena samo 20 metara od baze <abbr>UN</abbr>-a. Kako je čija kuća dolazila na red, tako su njezini ukućani stradavali, uglavnom od noža ili metka u potiljak. Ukupno je ubijeno 22 mještana, a preživjele su samo dvije djevojke i to zato što ih je prepoznao i zaštitio jedan hrvatski vojnik. Među ubijenima je sedam članova porodice Vuković, od čega troje djece: Gorana (11), Gordana (8) i Dragana (7). Pobijeni su i nemoćni starci: Steva Čanak (84) i sestra mu Draga (87), 60-godišnji invalid Milan Burojević i njegova majka Ljeposava (80), 70-godišnje Kata Vlaisavljević i Draga Đumić, pet godina starije Anka Golub i Zora Tomić, potom Ruža Dičko (55), Joca Grmuša (68), Jela Mrkonjić (60)…
Veliki broj Srba, njih 20, istog dana ubijen je u selu Paklenica kraj Novske. Među njima su bila dva starija bračna para, Petar i Desanka Vukotić te Pantelija i Verica Kovačić, koji su nakon prekinute prometne veze prema Okučanima ostali u okruženju, sakriveni po podrumima. U izvještaju <abbr>UN</abbr>-a od 12. maja 1995. navodi se da se u Paklenici ‘u kući obitelji Šolaja dogodio masakr nad ranjenicima i medicinskim sestrama’.
Ginulo se i u selima Rajići, Lađevci, Bogićevci, u Benkovcu, Smrtićima, Bodegraju, kao i u Okučanima i Pakracu, ali najpaklenije je bilo u Novoj Varoši kroz koju je prolazila izbezumljena kolona Srba koji su iz pravca Okučana bježali u Bosansku Gradišku. U popodnevnim satima 1. maja Hrvatska vojska je ušla u šumu Prašnik odakle je napala kolonu u kojoj je bilo više stotina srpskih civila. Koliko je tada ubijeno ljudi, do danas nije poznato. Na osnovu svjedočanstava preživjelih zna se samo da su ih sustizale avionske bombe, maljutke, topovske granate i snajperski meci.
Rano ujutro 2. maja započelo je granatiranje Bosanske Gradiške. Napadu na susjednu teritoriju u Republici Srpskoj pridružila su se i dva aviona <abbr>HV</abbr>-a. Posljedice cjelodnevnog napada bile su, između ostalog, i ubijena djeca: Dajana i Nemanja Gojić, čiji su roditelji teško ranjeni, i trogodišnja djevojčica Una Tadić.
== Uzroci srpskog poraza ==
|
