Dominik Mandić: razlika između inačica

'''Dominik Mandić''' ([[Lise]], [[Široki Brijeg]], [[2. prosinca]] [[1889]]. - [[Chicago]], [[SAD]], [[23. kolovoza]] [[1973]].), [[Hrvatska|hrvatski]] [[povjesničar]] i [[političar]], [[franjevci|franjevac]]. Njegove su povijesne knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]].

 

 

U [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]] polazi i završava pučku školu, te pohađa glasovitu franjevačku gimnaziju, uz osmi i deveti razred koji polaže u [[Mostar]]u. U [[Fribourg]]u studira [[teologija|teologiju]] i stječe doktorat iz [[crkvena povijest|crkvene povijesti]]. Po povratku u Mostar imenovan je [[vjeroučitelj]]em u mostarskoj državnoj gimnaziji te izabran za starješinu [[Hercegovačka franjevačka provincija|Hercegovačke franjevačke provincije]]; pozvan za profesora u Rim, na zamolbu vlastite Provincije prihvaća ravnateljstvo velike klasične gimnazije na Širokom Brijegu.

Kada je 1946. i 1947. u [[Italija|Italiji]] nastao, temeljem sporazuma zapadnih saveznika i Jugoslavije, pravi lov na ugledne Hrvate, Mandić je sredstvima Reda omogućio desetcima najistaknutijih hrvatskih časnika i intelektualaca da izbjegnu izručenje koje je vodilo u sigurnu smrt, osiguravši im putovnice za prekomorske zemlje, poglavito [[Latinska Amerika|Latinsku Ameriku]]. Godine 1952. seli u [[Chicago]], preuzevši straješinstvo hercegovačkih franjevaca u [[Sjeverna Amerika|sjevernoj Americi]]. U Chicagu se, sve do smrti, posvećuje isključivo duhovnom i znanstvenom radu.

 

 

Najveći je dio Mandićeva povjesničarskoga opusa nastao u inozemstvu, poglavito u [[SAD]]-u. Središnji je piščev interes hrvatska starija povijest, a u tome surječju [[Bosna i Hercegovina]]. Mandićev rad karakterizira velika akribija, umješno baratanje izvorima na više jezika (uz klasične, služio se i talijanskim, francuskim, ruskim, španjolskim, engleskim, njemačkim, poljskim, madžarskim, češkim i slovačkim jezicima), arhivarska strpljivost i pedanterija, kao i sjajno poznavanje nijansa crkvene i konfesionalne povijesti - posebice s osvrtom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Stoga su Mandićeve povijesne knjige nabijene podatcima koje je auktor skupio iz mnogih izvora, te su zato i nezaobilazna referencija za bilo koga tko piše o [[povijest Bosne i Hercegovine|povijesti Bosne i Hercegovine]], i to s težištem na razdoblju od početaka do [[18. stoljeće|18. stoljeća]].

 

Iz današnje perspektive, glavna je Mandićeva mana nesuvremenost i nekritičnost prema povijesnim vrelima. Dok se za prvo može naći koliko-toliko opravdanja - suvremena sintetska povijest starije Bosne i [[Hum]]a još nije napisana ni od koga - drugi je prigovor ozbiljnije naravi. Mandić je bio povjesnik starinskoga kova, i nije uključio u svoj repertoar prikazbe tema moderni multidisciplinarni pristup ([[arheologija]], [[povijest umjetnosti]], [[paleografija]], povijesno jezikoslovlje, demografska i gospodarska strujanja, kulturološka istraživanja itd.), pa stoga njegovo djelo pripada kategoriji starije hrvatske historiografije, vida [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]] ili [[Ferdo Šišić|Ferde Šišića]].

 

No, Mandićev nekritički pristup i skoro naivna vjera u često protuslovne starije izvore («De Administrando Imperio» [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], [[Ljetopis popa Dukljanina]], [[Mavro Orbini|Orbinijevi]] spisi), kao i pozdanje u problematične tekstove poput «[[Pacta conventa|Pacte convente]]», učinili su dio njegova opusa ne samo zastarjelim, nego i nepouzdanim. Istine radi, valja reći da Mandić korigira i katkad uspješno pronalazi nesuvislosti u starijim vrelima, no to je samo u slučajevima kada valja pokazati da je navedena teza protivna hrvatskim nacionalnim interesima i hrvatstvu. U situacijama kada su fantastične teze potkrijepa hrvatstva neke tvrdnje, Mandić ih preuzima bez provjere.

 

Zato što bijaše ideologiziranim povjesnikom koji je smjerao pokazati i dokazati povijesno hrvatstvo Bosne i Hercegovine, kao i [[Bošnjaci (narod)|Bošnjaka]], njegove je djelo nerijetko odbacivano i zanemarivano i u onim segmentima u kojima je Mandić praktički imun na kritike - a to je arhivarsko detaljistički prikaz raznih vidova starije povijesti.

 

Da se u slučaju Dominika Mandića nije radilo samo o jednostrano nacionalno ideologiziranoj povjesnici (koju bi bilo lako pobiti i ismijati), govori dovoljno jasno činjenica da je jedno od njegovih glavnih djela, «Etnička povijest Bosne i Hercegovine», bila ne samo proskribirana od jugokomunističkih vlastodržaca, nego je i potencijalni posjednik toga teksta mogao i zbog toga završiti u zatvoru u [[SFRJ]] - tolik je bio strah od knjige koja je faktografski obilovala podatcima o hrvatstvu stare bosanske politije, a što bijaše noćnom morom aktera [[Velika Srbija|srbizacije]] i muslimanizacije suvremene Bosne i Hercegovine koji su pribjegavali prekrajanju ili prešućivanju činjenica o starijoj povijesti BiH. To može izgledati groteskno, no isti je mentalni sklop vodio i [[staljinizam|staljinističke]] i slične nadripovjesničare, sve po [[George Orwell|Orwellovoj]] maksimi: tko kontrolira prošlost, upravlja budućnošću.

 

Mandić se tijekom 60-ih upleo u polemiku s [[Nada Klaić|Nadom Klaić]] i njenim pristupom [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja]] (naravno, polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkoga emigranta). U toj je raspri jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkvenopovijesnim analizama - što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga crkve u srednjovjekovnom društvu.

 

Moderna hrvatska historiografija o Bosni i Hercegovini, koja se tek oblikuje, uglavnom prihvaća multidisciplinarni pristup Nade Klaić (naravno, dopunjen i novijim znanstvenim spoznajama), no odbacuje njen nacionalni redukcionizam, nastao u ozračju komunističke ideologizacije kojoj ciljem bijaše dekroatizacija bosansko-humske povijesnice. Mandić je, u toj vizuri, zastario kao sintetski povjesničar, no nezaobilazan kao preobilje lako dostupne povijesne faktografije.

 

 

Glavna djela Dominika Mandića su: «Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda», «Bogumilska crkva bosanskih krstjana», «Crvena Hrvatska», «Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH», «Etnička povijest BiH». Naklada ZIRAL izdala je sabrana djela Dominika Mandića.

 

 

*[http://www.magma.ca/%7Erendic/introductioncroats&serbs.htm Hrvati i Srbi:engleski prijevod]