Nacionalizacija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 61:
Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je [[Andrija Hebrang (otac)|Andrija Hebrang]]. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom u zemljišne fondove dospijeva 390.510 ha (odnosno 7,5% hrvatskoga teritorija) od toga 160.960 hektara šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju s 31% konfiscirana njemačka imanja, 14,1% zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala, 13% veleposjednička imanja i 12,4% crkveni posjedi. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko [[Osijek]]a i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu od ukupne količine nacionaliziranog zemljišta ostaje 61,7% uključivo gotovo sve šumske površine, 24,1% prelazi u ruke lokalnog stanovništva, 12,1% se podijelio kolonistima koji su uglavnom preuzimali napuštena imanja [[Nijemci u Hrvatskoj|Nijemaca]]. Istočnu Slavoniju naseljavaju kolonisti Hrvati iz sjeverozapadnih krajeva i Dalmacije.
Godine 1953. je kolektivizacija obustavljena, a većina je seljaka spremno prihvatila mogućnost istupanja iz zadruga. Država (Jugoslavija) je ograničila veličinu privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara, a iz novostvorenog zemljišnog fonda formira velike kombinate u društvenom vlasništvu. Takvo je ograničavanje maksimuma zemljišta onemogućavalo modernizaciju privatnih posjeda i doveo do postupnog zaostajanja sela u socijalističkoj [[SFRJ|Jugoslaviji]]. Taj je zemljišni maksimum ukinut 1990. godine u Hrvatskoj. <ref>Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.</ref>
Nacionalizaciju su komunisti započeli još tijekom II. svjetskog rata, time što su na područjima koje su kontrolirali plijenili imovinu “narodnih neprijatelja”: onih koje su prepoznali kao "ustaše", "špijune", "izdajnike" itd. U vrijeme kada su komunisti stavljali pod kontrolu sve veći dio teritorija, donijela je Zemaljka komisija [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske|ZAVNOH-a]] za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača dana 22. veljače 1945. god. posebna uputstva, prema kojima se u slučajevu kada je pokrenut proces "protiv ratnog zločinca ili pomagača" odmah pod upravu Državne uprave narodnih dobara stavlja sva njegova imovina. Dana 6. veljače 1945. godine donijeta je Odluka o prijelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine.<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=24485 "Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944.-1946"], Tomislav Anić, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 1, 2007.</ref>
Nacionalizacije za vijeme jugoslavenske komunističke vladavine u Hrvatskoj su bile motivirane komunističkom ideologijom, a vlasnici imovine su doživljavani i tretirani kao "klasni neprijatelj", koje valja izvrgnuti svakovrsnoj diskriminciji. Trgovce se okrivljivalo za „špekulanstvo" i „crnoburzijanstvo", a iole imućnije seljake kao "kulake".<ref>"Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga, Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti"</ref>
Ubrzo nakon kraja rata se pristupilo nacionalizaciji cjelokupne industrije i drugih krupnih poduzeća, od koje je oko pola bilo u vlasništvu osoba iz drugih država. Najprije je oduzeta sva imovina iz država koje su ratovale na strani Sila Osovine, a 1946. godine se krenulo i s nacionalizacijom imovine osoba iz savezničkih i neutralnih država.<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62383 "Podržavljenje stranog kapitala u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1945. – 1946. na primjeru poduzeća Thonet Mundus d.d. u većinskome švicarskom vlasništvu"], Tomislav Anić, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 40 No. 3, 2008. Pristupljeno 1. rujna 2021.</ref>
U kontekstu neprijateljstva prema Nijemcima u cjelini, U čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list [[Demokratska Federativna Jugoslavija|Demokratske federativne Jugoslavije]]" br. 40/45 i 70/45) bilo je propisano da se u cijelosti ima nastaviti s konfiskacijom "''imovine lica njemačke narodnosti''" prema ranijoj odluci [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|AVNOJ-a]] od 21. studenog 1944. godine.<ref>{{Citiranje weba|date="Službeni list DFJ" br. 40/45 i 70/45|title=Zakon o konfiskaciji Imovine i izvršenju konfiskacije, 1945.|url=https://www.scribd.com/document/222178267/Zakon-o-konfiskaciji-Imovine-i-izvršenju-|url-status=live|accessdate=1. rujna 2021.|language=srpski}}</ref> [[Volksdeutsche|Folksdojčeri]] kao skupina su skoro u cijelosti protjerani.
| |||