Vicko Krstulović: razlika između inačica

Kolovoza 1943. godine, zajedno sa [[Prva dalmatinska proleterska udarna brigada NOVJ-a|Prvom dalmatinskom udarnom brigadom]], vratio se u Dalmaciju. [[22. kolovoza]] 1943. godine obnovljen je Štab Četvrte operativne zone Hrvatske, a prestao je postojati Operativni štab za Dalmaciju,<ref name="N.Anić">Nikola Anić, ''Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945.'', Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., {{ISBN|953-7254-00-3}}, str. 168.</ref> i on je ponovno postao njegov zapovjednik. U Štabu IV. OZ-a sve su poslove vršili komesar Ivica Kukoč i zamjenik komandanta [[Maks Baće]], dok je Krstulović bio angažiran na političkim zadatcima, na terenu, kao sekretar Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju.<ref name="N.Anić"/> Poslije [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]] u rujnu 1943. godine, Vicko je zajedno s [[Ivo Lola Ribar|Ivom Lolom Ribarom]], ušao u okupirani Split [[9. rujna]] gdje je započeo razgovore sa zapovjednikom divizije "Bergamo", generalom Emilliom Becuccijem, o predaji divizije.<ref name="Anić1">Nikola Anić, ''Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945.'', Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., {{ISBN|953-7254-00-3}}, str. 169.</ref> [[16. rujna]] 1943. godine potpisan je sporazum o predaji divizije NOVH-u u hotelu "Park", a potpisali su ga zapovjednik divizije general Emilio Becucci, general [[Koča Popović]], zapovjednik 1. proleterske divizije, kao predstavnik i Ivo Lola Ribar kao delegat Vrhovne komande NOVJ-a, dok su svjedoci bili šef britanske misije major Deakin, šef misije za Dalmaciju kapetan J. E. Burke i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri britanskoj vojnoj misiji.<ref name="Anić1"/> U listopadu 1943. godine bio je formiran Štab [[Osmi dalmatinski korpus NOVJ-a|Osmog dalmatinskog korpusa]], koji je preuzeo funkciju rukovođenja vojnim postrojbama od Štaba Četvte operativne zone, a Vicko se tada posvetio političkom radu u [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske|Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske]] i [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije|Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije]]. Na [[Drugo zasjedanje AVNOJ-a|Drugom zasjedanju AVNOJ-a]], krajem studenoga 1943. godine u [[Jajce|Jajcu]], bio je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a.<ref name=Split/><ref name=NHJ/>

 

 

Tijekom rata je često dolazio u sukob s Vrhovnim štabom NOVJ-a i političkim vrhom [[Komunistička partija Hrvatske|KPH]] oko strateških, taktičkih i kadrovskih pitanja. Posebno je loš odnos imao s [[Andrija Hebrang (otac)|Andrijom Hebrangom]] i [[Ivan Krajačić|Ivanom Krajačićem-Stevom]], koji su ga sredinom [[1944.]] pokušavali smijeniti s pozicije političkog sekretara OK KPH za Dalmaciju. Hebrangu je, između ostalog, zamjerao hrvatski nacionalizam.<ref>{{Citiranje knjige|last=Krstulović|first=Vicko|title=Memoari jugoslavenskog revolucionera - Tom 2: Vis - put za međunarodno priznanje partizanske Jugoslavije: Dalmacija - Hrvatska - Nova Jugoslavija: 1943 - 1945.|publisher=Most Art, Buybook|year=2013.|isbn=9789537893149|location=Beograd, Sarajevo, Zagreb|pages=77-83, 96|quote=Vidio sam da [[Andrija Hebrang (otac)|Hebrang]] pati od hrvatskog nacionalizma, to se i pokazalo i smijenjen je nakon sukoba sa mnom. Meni nikad nije išlo u glavu da je on odmah postao politički sekretar CK KPH, nakon izlaska iz [[Sabirni logor Jasenovac|ustaškog logora u Jasenovcu]]. To je neshvatljivo. Ali tu je bila važna stara veza i odnosi s [[Josip Broz Tito|Titom]], čije je to bilo rješenje.}}</ref> Tijekom i nakon rata je smatrao da se Dalmaciju nepravedno zapostavlja unutar [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]] i [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]]<ref>{{Citiranje knjige|last=Krstulović|first=Vicko|title=Memoari jugoslovenskog revolucionera - Tom 2: Vis - put za međunarodno priznanje partizanske Jugoslavije: Dalmacija - Hrvatska - Nova Jugoslavija: 1943 - 1945.|publisher=Most Art, Buybook|year=2013.|isbn=9789537893149|location=Beograd, Sarajevo, Zagreb|pages=61}}</ref>:

{{citat2|Tako je okupator sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika...treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takova groblja.}}<ref>[[Bruna Esih]], [[Vice Vukojević]] i [[Bože Vukušić]], ''Zašto je ukinuta i komu je smetala [[Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava]] (1): Koga je zaboljela istina o zločinima?'' // [[Hrvatski list]], 2. kolovoza 2012., broj 410., str. 48.</ref> Tada su sravnani sa zemljom svi vanjski znakovi groblja.<!-- treba vidjeti što s tom formulacijom, V. Krstulović "prenosi", meni se čini da ako je i postojala ta savezna naredba, da je republičku izvedenicu te naredbe potpisao samo V. Krstulović i nitko drugi je nije supotpisao. Dakle, može se reći kako je A. Ranković donio saveznu, a V. Krstulović republičku / republikansku / zemaljsku, ako je to uopće točno. Treba pretražiti NN. -->

 

 

 

{{Citat|On [Tito] je bio čelni čovjek naše borbe i Revolucije, najodgovorniji. Postao je maršal i imao je pravo veta u [[KPJ]], kao generalni sekretar, koji je to ovlaštenje donio iz [[Kominterna|Kominterne]]. Završile su sve mogućnosti za otvoren i ravnopravan razgovor s njim. Iako sam se kao čovjek nadao da će mi reći da je pogriješio i prenaglio sa negativnom ocjenom Dalmatinaca, to nisam doživio. Kad trezveno odvagnem, to se nije ni moglo dogoditi, jer on nije bio nikad spreman priznati grešku. Od tada je on vladar, i svi su se imali ravnati prema tome. O tome se posebno brinuo [[Aleksandar Ranković|Ranković]], partijskim i [[SKOJ|skojevskim]] komitetima u jedinicama i narodnoj vlasti slao je preporuke, da ih ne nazovem naredbe, da se Tita mora pozdravljati gromkim aplauzima i ovacijama, svuda ga dočekivati ovacijama.|V. Krstulović, Memoari jugoslavenskog revolucionera, tom 2, str. 95}}