Stendhal: razlika između inačica

'''Marie-Henri Beyle Stendhal''' ([[Grenoble]], [[23. siječnja]] [[1783]]. - [[Pariz]], [[23. ožujka]] [[1842]].), [[Francuska|francuski]] romanopisac i pripovjedač, jedan od književnih velikana prve polovice 19. stoljeća.

 

 

Marie Henri Beyle rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira [[Jakobinci|jakobince]]. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i [[William Shakespeare|Shakespeareu]].

U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814. - [[1821]].) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s [[karbonari]]ma te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije [[Srpanjska revolucija|Srpanjske revolucije]] imenovan je konzulom u [[Trst]]u ([[1830]].), a malo zatim konzulom u [[Civitavecchia|Civitavecchiji]] ([[1831]]. - [[1841]].). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: "Arrigo Beyle milanese".

 

 

Listajući stare talijanske kronike Stendhal nalazi motive za niz svojih novela u kojima slika strasti [[Srednji vijek|srednjeg vijeka]] i neobuzdana ludovanja [[Renesansa|renesansne]] Italije. Godine [[1838]]. objavljuje ''Mémoires d'un touriste'', a [[1839]]. svoju drugi veliki roman ''La Chartreuse de Parme'' (Parmski kartuzijanski samostan) u kojemu se našlo mjesta za sve ono što je Stendhala najviše zanosilo: Napoleona, kult energije, ljubav, Italiju, okus avanture.

Izvanredan analitičar i majstor jednostavnog, sažetog izraza, Stendhal nije stekao slavu niti je bio pravilno shvaćen u doba [[romantizam|romantizma]], kojemu pripada samo vremenski, već, kako je i sam proricao, tek 50 godina kasnije. Njegov superiorni čovjek prethodi [[Friedrich Nietzsche|Nietzscheovu]] natčovjeku.

 

* "Crveno i crno" (1830.)

* "Parmski kartuzijanski samostan" (1839.)