Alojzije Stepinac: razlika između inačica

U svojem ''Dnevniku'' Budisavljević zapisuje da su rezultati njene prve dvije audijencije u prosincu 1941. i svibnju 1942. godine bili »potpuno negativni« te da je nadbiskup Stepinac bio »vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu.« Kritizirao je i Nijemce. Zatim da 18. kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom postaje urgentna - njegova obećanja nisu ispunjena. Budisavljević je uz posredovanja voditelja zagrebačke ispostave Njemačkog ureda za nabavu radne snage (''Deutsches Ministerium für Arbeiterbeschaffung'') Heckera, koji je bio organizator prijevoza zatočenika na prisilni rad u Trećem Reichu, te kapetana Wehrmachta Alberta von Kotziana <ref>"Dnevnik Diane Budisavljević", str. 58.-68., 78.-79.</ref> - uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. godine kod [[Eugen Dido Kvaternik|Eugena Dide Kvaternika]] oslobađanje djece iz logora. Kad je prvi transport od 700 djece stigao u Zagreb, Budisavljević je napisala: »''Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata… Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru… Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase.«'' {{sfn|Budisavljević|p=75-76}} Uz pomoć [[Kamilo Brössler|Kamila Brössler-a]] uspjeli su smjestiti djecu u štalama napuštenog [[Sabirni logor Jastrebarsko|talijanskog logora kraj Jastrebarskog]]. Tu je dr. [[Branko Dragišić]], koga su ustaše predhodno kao pravoslavca bile uklonile sa [[Sveučilište u Zagrebu|sveučilišta]] i zatvorile,{{sfn|Budisavljević|p=101}} uredio bolnicu i spasio mnoge, no uz sve napore u Jastrebarskom je umrlo 499 od 2997 djece.<ref name=":9" /> U ostalim logorima je bilo mnogo gore - u Sisku je umrlo je 74%, to jest 1.700 od 2.272 djece.<ref name=":9" /> Popis žrtava Spomen područja Jasenovac sadrži imena 20.101 djece do 14 godina, ali ne navodi koliko od tih je bilo kozaračke djece.

 

 

Povjesničarka Nataša Mataušić navodi da je Diana prvi put kontaktirala Stepincs prosinca 1941., no Stepinac je ''“isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani,… zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao”'' da bi tek osam mjeseci kasnije, kolovoza 1942. a naročito od siječnja 1943. preko Caritasa pružio pomoć pri udomljavanju djecu''.''<ref name=":20" /><ref name=":21" /> Unatoč tome, ''“Stepinčev biograf Benigar stavlja u isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece što će kasnije mnogi koristiti kao dokaz da je upravo Stepinac spasio 7.000 srpske djece."'' Mataušić piše da je Diana ostala suzdržana premu Stepincu, jer ''“je zasigurno mislila da je Stepinac mogao reagirati puno ranije i učiniti za djecu puno više. Prva djeca dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942., a Stepinac svoju poslanicu [Caritasu za udomljavanje] piše tek krajem kolovoza.”''<ref name=":20">{{Citiranje weba|title=Diana je prezirala ustašku vlast, ali je s njom surađivala kako bi spasila djecu|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/diana-je-prezirala-ustasku-vlast-ali-je-s-njom-suradivala-kako-bi-spasila-djecu-1430707|access-date=2021-11-11|website=www.vecernji.hr|language=hr}}</ref> Mataušić navodi da je tadašnji ravnatelj Caritasa, Stjepan Dumić, također izrazio više kritika o Stepinčevom djelovanju pri udomljavanju, to jest da unatoč tome što je Stepinac imao u vlasništvu 110 krava, nije dao mlijeka za djecu, te nije ponudio nijedno od brojnih prikladnih zdanja u vlastništvu crkve u Zagrebu za smještaj djece.<ref name=":21">{{Citiranje knjige|last=Ognjenović|first=Gorana|url=https://books.google.co.nz/books?id=u3-QDAAAQBAJ&newbks=0&printsec=frontcover&dq=Revolutionary+Totalitarianism,+Pragmatic+Socialism&hl=en&source=newbks_fb&redir_esc=y|title=Revolutionary Totalitarianism, Pragmatic Socialism, Transition: Volume One, Tito's Yugoslavia, Stories Untold|last2=Jozelić|first2=Jasna|date=2016-06-30|publisher=Springer|isbn=978-1-137-59743-4|pages=69|language=en}}</ref>