Povijest hrvatskog kazališta: razlika između inačica

Usporedo sas liturgijskom praksom javlja se i svjetovna, u počecima povezana s putujućim glazbenicima i zabavljačima koji su kao pojedinci ili družine izvodili svoje vještine za crkvenih blagdana, krunidaba, na svadbama ili u pokladnim povorkama.

Renesansno kazalište donosi i prva organizirana, autorska kazališna zbivanja pretežno u Dubrovniku i Hvaru te sas tragovima kazališnih zbivanja u Korčuli i na đačkim, javnim predstavama u Zagrebu (na latinskom jeziku).

Simultanu pozornicu na otvorenom zamjenjuje "dublja" [[pozornica]] u zatvorenom prostoru nastala zbog glumčevog kretanja u okomitom smjeru u odnosu na publiku. Uvodi se tipizirani scenografski sustav sas određenim aspektima za tragičnu, komičnu ili pastirsku prikazbu. Osnivaju se i mnoge amaterske kazališne družine.

Do 17. stoljeća, kazališne predstave se odvijaju po skoro cijelom hrvatskom području no i dalje prednjači [[Dubrovnik]]. Izuzev starih kazališnih vrsta ([[crkvena drama]], [[pastirska igra]], [[komedija]]...) pojavljuju se i nove: [[melodrama]] i [[glazbena pastorala]] ([[Ivan Gundulić]], [[Junije Palmotić]]) te ''trionfe'' i ''anonimne komedije'' sas vidljivim uticajima komedije [[dell' arte]]. [[Glazba]] dobiva sve veću ulogu, a u nekim predstavama se pojavljuje u tolikom omjeru da se gotovo može upotrebiti termin [[opera]].

Pozornica poprima oblik tkz. ''pozornice kutije''. Takva scena zahtijeva i novu vrst opreme (dekor, kostim, rasvjetu..) pa čak i povećani broj izvođaća. Oprema postaje sve raskošnija te obogaćena i fanatastičnim scenskim efektima prilagođenim tematici predstava: planine i mora se rastavljaju, pojavljuju se anđeli ili paklene nemani, bogovi silaze sas nebesa... Pojedine izvedbe postaju toliko zahtjevne da se pojavljuje potreba za tiskanim priručnicima (prevedenima sas talijanskog jezika) koji se bave rješenjima scenskog prostora sas opisima nadstroplja, užišta, propadališta i rasvjetnih tijela.

Ovaj dio hrvatske kazališne povijesti mogao bi se podijeliti na dva dijela pri čemu bi točka razdvojbe bila 1834. godina, odnosno otvorenje prvog pravog kazališnog prostora na Markovu trgu. Do tada, predstave su se odvijale u raznim prostorima i većinu ih je karakterizirao sve profesionalniji pristup kazalištu. Kao nasljeđe baroka zadržala se spektakularnost što dovodi do sve raskošnijih kostima te inventivnijih scenskih rješenja. Tiskaju se i prvi kazališni programi, a u kazališni život se uključuje i sve više gradova ([[Split]], [[Trogir]], [[Šibenik]], [[Zadar]], [[Senj]], [[Rijeka]], [[Karlovac]]... [[Dubrovnik]] i dalje drži primat u dramskom stvaralaštvu no smanjuje se količina izvornog dramskog pisanja, a sas velikim žarom se prevodi i prerađuje [[Moliere]] (tzv. ''frančezarije''). U sjevernoj Hrvatskoj veći dio kazališnog života vezan je uz školska kazališta pojedinih svećeničkih redova u čemu su najaktivniji isusovci (Zagreb, Varaždin, Požega, Osijek, Rijeka...), franjevci (Osijek, [[Slavonski Brod]], [[Vukovar]]...) i pavlini (Senj).