Slavenosrpski jezik: razlika između inačica

Kao otpor tim nastojanjima koja su protumačena kao napadaj na vjerskonarodnosno biće Srba, srpska je crkvena hijerarhija pozvala u pomoć [[Rusija|Rusiju]] [[Petar Veliki|Petra Velikoga]], koji je poslao određen broj knjiga, udžbenika i učitelja. Taj, tzv. [[ruskocrkveni jezik]] (esencijalno, ruski jezik na stupnju razvitka kakav je imao početkom i sredinom 18. stoljeća) postao je službenim liturgijskim jezikom [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]]. Budući da je po svojim jezikoslovnim značajkama (glasoslovlje, oblikoslovlje, skladnja) previše odudarao kako od mjestimice zabilježenih narodnih srpskih govora, tako i od stare srpske književne tradicije na staroslavenskome jeziku srpske suvrsti/redakcije (12.- – 13. st. do sredine 18. stoljeća), ubrzo se javio otpor u građanskim slojevima koji su tražili razumljiviji jezik. Tako je nastao hibridni slavenosrpski, mješavina ruskocrkvenoga i govora srpskih građanskih slojeva u Vojvodini. Najistaknutiji predstavnik slavenosrpskoga je bio [[Zaharija Orfelin]], a književni kodifikator [[Milovan Vidaković]].

Slavenosrpski jezik je, u borbi za općesrpski jezični standard, bio glavnim takmacem jeziku koji je je uobličio srpski jezični i uljudbeni reformator [[Vuk Karadžić]], ponajviše na novoštokavskom folklornom idiomu uz primjese utjecaja hrvatske jezikoslovne i književne tradicije. Sredinom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] opseg uporabe slavenosrpskoga se počeo osjetno smanjivati, dok je poslije [[1870.]] potpuno nestao iz javne uporabe.