Dioklecijanovi progoni: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m RpA: WP:NI, WP:HRV |
||
Redak 2:
'''Dioklecijanovi progoni''' ili '''Veliki progoni''', je naziv za posljednje velike [[progoni kršćana|progone kršćana]] od strane vlasti [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], a koji su se zbili početkom 4. stoljeća. Ime su dobili po caru [[Dioklecijan]]u, jednom od vladara tadašnje [[tetrarhija|tetrarhije]], koji je 303. zajedno sa svojim kolegama [[Maksimijan]]om, [[Galerije]]m i [[Konstancije Klor|Konstancijem Klor]]om izdao niz [[edikt|edikata]] kojima se pod prijetnjom strogih kazni zahtijeva od [[kršćani|kršćanskih]] vjernika da prakticiraju [[religija u antičkom Rimu|tradicionalne rimske obrede]]; kasniji [[edikt]]i su, pak, bili usmjereni protiv kršćanskog svećenstva te doveli do konfiskacije crkvene imovine i spaljivanja crkvenih knjiga i tekstova. Progoni su bili različiti po svom intenzitetu u različitim dijelovima Carstva - na zapadu, u [[Rimska Britanija|Britaniji]] i [[Rimska Galija|Galiji]] su bili najslabiji, a u istočnim provincijama najžešći. U nekoliko navrata su edikti poništavani, da bi ih formalno ukinuo tek [[Milanski edikt]] koga su 313. donijeli carevi [[Konstantin Veliki|Konstantin]] i [[Licinije]].
Kršćani su od 1. stoljeća bili izloženi religijskoj diskriminaciji i povremenim progonima, ali rani carevi nisu donosili zakone ili administrativne mjere usmjerene isključivo protiv njih. Tek je u vrijeme [[kriza 3. stoljeća|krize 3. stoljeća]] kršćanstvo shvaćeno kao dovoljno snažna prijetnja postojećem poretku, te su 250-ih carevi [[Decije]] i [[Valerijan (car)|Valerijan]] izdali zakone koji kršćanima nalažu da pod prijetnjom pogubljenja ili zatvora prinose žrtve rimskim bogovima. 260-ih je car
Dok su se Dioklecijan i Galerije istakli kao žestoki progonitelji kršćana u istočnim provincijama, za progone je bilo malo entuzijazma u zapadnom dijelu, pogotovo na područjima pod vlašću Konstancija Klora. Kada je 306. Klor umro, vojska je za novog vladara izvikala njegovog sina Konstantina, čija je majka bila [[Helena Carigradska|Helena]] bila kršćanka i koji je smjesta obustavio progone. U [[Italija|Italiji]] je ubrzo nakon toga prijestolje [[rimski uzurpator|uzurpirao]] [[Maksencije]], nastojeći steći podršku kršćanskih podanika najavom o obustavama progona. Progoni su tako od 306. uglavnom nastavljeni na istoku, ali je 311. čak i Galerije shvatio da su kontraproduktivni, te ih obustavio [[Galerijev edikt o toleranciji|ediktom o toleranciji]], kojim je kršćanima priznata sloboda vjeroispovjesti. Taj je ukaz, međutim, odmah poništio njegov nasljednik [[Maksimin Daja]]. Progone će formalno okončati tek Konstantin i Licinije kada 313. konsolidiraju vlast nad Carstvom.
| |||