Inačica od 2. siječnja 2022. u 18:44 uredi PonoRoboT (razgovor \| doprinosi) Botovi 208.684 edits m RpA: WP:NI, WP:HRV Oznaka: PAWS [2.1] ← Starija izmjena		Inačica od 12. svibnja 2022. u 19:39 uredi ukloni ovu izmjenu NeptuneBot (razgovor \| doprinosi) Botovi 125.177 edits m →‎top: uklanjanje viška, replaced: u u → u Oznaka: AutoWikiBrowser Novija izmjena →
Redak 2: Esteri cijanovodične kiseline su [[nitrili]]. U obliku cijanogenog glikozida nalazi se u u više od 2.000 biljaka. Velike količine se nalaze u [[Phaseolus lunatus]] L., u sjemenkama gorkog [[badem]]a ([[Prunus dulcis]]) (Mill.) D.A. Webb var. amara (DC.) i [[Marelica\|marelice]] Prunus armeniaca L., iz kojih cijanovodik može nastati kao proizvod [[hidroliza\|hidrolize]] katalizirane enzimima. Poznati cijanogeni glikozidi su [[linamarin]], [[prunasin]] i [[amigdalin]]. Uobičajeni izvor cijanovodične kiseline je [[natrij]]ev cijanid (može i [[kalij]]ev cijanid), koji se dobiva uvođenjem bezvodnog [[amonijak]]a u smjesu natrija i drvenog [[ugljen]]a u željeznoj posudi pri 800 °C. Amonijak reagira s natrijem tvoreći natrijev amid, koji na 800 °C reagira s ugljenom, dajući natrijev cijanid. Produkt se izdvoji kao tekućina i skrutne u jajolike grude, ili se hladi u tankim slojevima na rotirajućem bubnju, ostruže i razbije u komadiće.

Cijanovodična kiselina: razlika između inačica