Luis Buñuel: razlika između inačica

 

U Parizu počinje i Bunuelovo stvaralaštvo. Asistiranjem u filmu ''[[Pad kuće Usher]]'' Jeana Epsteina, prema priči [[Edgar Allan Poe|Edgara Allana Poea]], završila se njegova - nazovimo je tako - pretkarijera. Godine [[1928]]. režira, sa Salvadorom Dalijem, jedino remek djelo filmskog nadrealizma - Andaluzijski pas. To je djelo, prema Bunuelu, nastalo iz susreta jednog njegovog sna s Dalijevim. Taj novi, filmski san počinje najstravičnijim detaljem u povijesti filma - rezanjem oka koje simbolizira nadrealističko htijenje da se prekine nasljeđivati i iskrivljavati gledanje na svijet. Sličnu senzaciju, još veći skandal i zabranu, izazvao je sljedeći samostalno režirani film ''[[Zlatno doba]]'' ([[1930]].) u kojem se sadržaji iz prvijenca obogaćuju ciničnom kritikom građanstva. Pojavom zvučne tehnologije mijenja poetiku filma, ali Bunuel ostaje i dalje opsjednut nadrealizmom. To pokazuje i njegov dokumentarni film ''Zemlja bez kruha'' ([[1932]].) u kojem se prikaz strašnih uvjeta života u jednom dijelu Španjolske osnažuje nadrealističkom simbolikom. No, taj film čini se značajnijim zbog autorova političkog angažmana. To je zapravo djelo prosvjeda: nezadovoljan zaostalošću domovine, okrenut budućnosti, Bunuel se ubrzo pridružuje republikancima i sudjeluje u nekim pokušajima rada na filmu. Nakon poraza republikanaca u građanskom ratu 1939. godine odlazi u dugotrajni egzil.

Bunuel dolazi u [[New York (grad)|New York]] gdje radi u filmskom odjelu Muzeja moderne umjetnosti i tamo prevodi filmove na španjolski i sa španjolskog jezika. Do [[1945]]. godine živi na rubu oskudice. No, ono što je možda još gore on tada za filmsko stvaralaštvo već punih trinaest godina jednostavno ne postoji. I tada se događa nešto čemu je u svijetu filma teško naći odgovarajuću usporedbu. Nakon tako duge apstinencije, godine [[1946]]., prihvaća poziv producenta Dancigersa da režira igrane filmove u Meksiku, u kinematografiji koja je tada bila malo iznad provincijalne razine. Za Buñuela počinje potpuno nova karijera, nešto u čemu nema nikakvog iskustva. Filmovi stvarani u [[Pariz]]u bili su eskluzivni u svakom pogledu: proizvodi alternativne produkcije, namijenjeni plakat za film ''Dnevnik sobarice'' probranoj publici, predodređeni za povijest i teorije filma. Od njih se nije očekivao veći utržak, a sada u godini [[1946]]. Buñuel mora misliti i o toj neumoljivo svjetovnoj dimenziji filma. U Meksiku se Bunuel najprije okušava u tamošnjim žanrovima, mješavini melodrame, plitkih komedija i folklora. Međutim, film ''Zaboravljeni'' donosi mu nagradu za režiju na filmskom festivalu u [[Cannes]]u [[1951]]. godine. Time se Buñuel vraća na pozornicu svjetskog filma i nakon još nekoliko filmova koji predstavljaju vrhunce meksičke proizvodnje dobiva [[1956]]. ponudu francuskih producenata. Vraća se zato u Pariz i uz još nekoliko filmova meksičke i španjolske proizvodnje. Nakon toga njegov dalji rad priprada opusu francuskog filma.