Wikipedija

David Woodard

američki pisac i dirigent

David Woodard (rođen 6. travnja 1964., Santa Barbara, Kalifornija) je američki dirigent i pisac. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća iskovao je pojam prequiem, spoj riječi preemptive (eng. “preventivno”) i rekvijem, kako bi opisao svoju budističku praksu skladanja glazbe, koju subjekt sluša tijekom ili netom prije svoje smrti.[1][2]

Woodard u 2020

Memorijalne službe u Los Angelesu na kojima je Woodard dirigirao uključuju javni ispračaj 2001.,održan na danas nefunkcionalnoj Angels Flight uspinjači, u spomen nesretno poginulom Leonu Praportu i njegovoj ozljeđenoj udovici Loli.[3][4] Dirigirao je i prirodne rekvijeme, uključujući onaj u spomen kalifornijskog smeđeg pelikana, na rubu obale plaže na kojoj je ta životinja pala.[5][6]

Woodard je također poznat po svojim replikama Dreammachine-a, pomalo psihoaktivne lampe, koje su izložene u muzejima umjetnosti diljem svijeta. U Njemačkoj i Nepalu je poznat po svojem doprinosu književnom časopisu Der Freund, uključujući napise o karmi među različitim vrstama, svijesti biljaka i paragvajskom naselju Nova Germanija.[7]

Obrazovanje uredi

Woodard je svoju edukaciju stekao u Nova Škola za Društveno Istraživanje i Sveučilište u Kaliforniji, u Santa Barbari.

Nova Germanija uredi

Woodard je 2003. izabran za vijećnika Juniper Hillsa (u Los Angelesu, Kalifornija). U toj službi je predložio odnos dvojnog grada s Novom Germanijom u Paragvaju. Kako bi unaprijedio svoj plan, Woodard je otputovao u bivšu vegetarijansku/feminističku utopiju i sastao se s lokalnom vlasti. Nakon prvog posjeta je odlučio odustati od spomenutog međugradskog odnosa, no tamošnja zajednica je postala objekt proučavanja za njegove daljnje napise. Ono što ga je posebno intrigiralo su proto-transhumanističke ideje špekulativnog planera Richarda Wagnera i Elisabeth Förster-Nietzsche, koja je sa svojim mužem Bernhardom Försterom osnovala koloniju, u kojoj su živjeli od 1886. do 1889.[8][9]

 
Woodard i Burroughs s Dreamachineom, oko 1997[10]

Od 2004. do 2006. Woodard je predvodio brojne ekspedicije u Novu Germaniju, osvojivši potporu tadašnjeg potpredsjednika SAD-a, Dicka Cheneya.[11] Woodard je 2011. dozvolio švicarskom romanopiscu Christianu Krachtu objavu njihovih opširnih dopisivanja, uglavnom vezanih za Novu Germaniju,[12] u dva izdanja pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Hanoveru i njihove tiskate Wehrhahn Verlag.[13] Frankfurter Allgemeine Zeitung je komentirao razmjenu tih pisama: „[Autori] su uništili granicu između života i umjetnosti.“[14] Der Spiegel smatra kako je prvo izdanje, Five Years, vol. 1,[15] „duhovna priprema“ za Krachtov kasniji roman Imperium.[16]

Andrew McCann je izjavio: „Kracht je pratio Woodarda na putovanje, u ono što je ostalo od mjesta, u kojem sad žive potomci prvih doseljenika, u mnogo drugačijim okolnostima. Kako nam dopisivanje otkriva, Kracht je ispoštovao Woodardovu želju za unaprijeđenjem kulturalnog profila zajednice i izgradnju minijaturne Bayreuth operne dvorane na mjestu nekadašnjeg obiteljskog imanja Elisabeth Förster-Nietzsche.“[17][n 1] Posljednjih godina se Nova Germanija pretvorila u veselu destinaciju s manjim smještajnim objektom te improviziranim povjesnim muzejem.

Dreamachine uredi

Od 1989. do 2007. Woodard je izrađivao replike Dreamachine,[18] stroboskopskog izuma kojeg su osmislili Brion Gysin i Ian Sommerville. Spomenuti izum uključuje cilindar s urezom, izrađen od bakra ili papira, koji se rotira oko električne svjetiljke—kada se promatra sa zatvorenim očima, stroj može uzrokovati psihičke anomalije usporedive s utjecajem narkotika ili snova.[19][n 2]

Woodard je priložio jedan Dreamachine Williamu S. Burroughsu, za vizualnu retrospektivu Ports of Entry,[20][21] održanu 1996. u muzeju umjetnoski grada Los Angelesa (LACMA). Nakon toga su se dvojica sprijateljila, a Woodard mu je za posljednji, 83.[22][23] rođendan poklonio „Boemski model“ (od papira) Dreamachine-a. Sotheby's je prvospomenuti stroj prodala na aukciji 2002., privatnom kolekcionaru, a Boemski model je i danas na produženoj posudbi od strane Burroughs imanja, u korist muzeja umjetnosti Spencer u Lawrenceu, Kansasu.[24]

Izvori i zabilješke uredi

Zabilješke uredi

  1. ↑ Švicarki klasični psiholog Thomas Schmidt povezuje Woodardov epistolarni glas jednom sporednom liku u romanu Thomasa Pynchona.
  2. ↑ Woodard je 1990. osmislio fiktivni psihoaktivni stroj, Feraliminal Lycanthropizer, čiji je učinak navodno suprotan onog od Dreamachine-a.

Izvori uredi

  1. ↑ Carpenter, S., "In Concert at a Killer's Death", Los Angeles Times, 9. svibnja 2001.
  2. ↑ Rapping, A., Portret Woodarda (Seattle: Getty Images, 2001).
  3. ↑ Reich, K., "Family to Sue City, Firms Over Angels Flight Death", Los Angeles Times, 16. ožujka 2001.
  4. ↑ Dawson, J., Los Angeles' Angels Flight (Mount Pleasant, SAD: Arcadia Publishing, 2008), str. 125.
  5. ↑ Manzer, T., "Pelican's Goodbye is a Sad Song", Press-Telegram, 2. listopada 1998.
  6. ↑ Allen, B., Pelican (London: Reaktion Books, 2019), str. 152–153.
  7. ↑ Carozzi, I., "La storia di Nueva Germania", Il Post, 13. listopada 2011.
  8. ↑ Kober, H., "In, um und um Germanistan herum", Die Tageszeitung, 18. svibnja 2006.
  9. ↑ Lichtmesz, M., "Nietzsche und Wagner im Dschungel: David Woodard & Christian Kracht in Nueva Germania", Zwielicht 2, 2007, str. 28–31.
  10. ↑ Chandarlapaty, R., "Woodard and Renewed Intellectual Possibilities", u Seeing the Beat Generation (Jefferson, NC, SAD: McFarland & Company, 2019), str. 98–101.
  11. ↑ Epstein, J., "Rebuilding a Home in the Jungle"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. listopada 2016. (Wayback Machine), San Francisco Chronicle, 13. ožujka 2005.
  12. ↑ Schröter, J., "Interpretive Problems with Author, Self-Fashioning and Narrator", u Birke, Köppe, urednici, Author and Narrator (Berlin: De Gruyter, 2015), str. 113–138.
  13. ↑ Woodard, D., "In Media Res", 032c, ljeto 2011, str. 180–189.
  14. ↑ Link, M., "Wie der Gin zum Tonic", Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. studenog 2011.
  15. ↑ Kracht, C., & Woodard, Five Years (Hannover: Wehrhahn Verlag, 2011).
  16. ↑ Diez, G., "Die Methode Kracht", Der Spiegel, 13. veljače 2012.
  17. ↑ McCann, A. L., "Allegory and the German (Half) Century", Sydney Review of Books, 28. kolovoza 2015.
  18. ↑ Allen, M., "Décor by Timothy Leary", The New York Times, 20. siječnja 2005. Arhivirano iz originala 22. travnja 2015.
  19. ↑ Woodard, programske bilješke, Program, Berlin, Studenoga 2006.
  20. ↑ Knight, C., "The Art of Randomness", Los Angeles Times, 1. kolovoza 1996.
  21. ↑ Bolles, D., "Dream Weaver", LA Weekly, 26. srpnja—1. kolovoza 1996.
  22. ↑ Veleposlanstvo Sjedinjenih Država, Prag, "Literární večer s diskusí", listopad 2014.
  23. ↑ Woodard, "Burroughs und der Steinbock", Schweizer Monat, ožujak 2014, str. 23.
  24. ↑ Muzej umjetnosti Spencer, Dreamachine, Sveučilište u Kansasu.

Vanjske poveznice uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi David Woodard
 
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi David Woodard
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=David_Woodard&oldid=6825626"