Radivoj Bogosalić

Radivoj Bogosalić (Foča, ? - Dubrovnik, 1492.[1] ili 1495.), hrvatski klesar[2] iz Dubrovnika. Uz Leonarda Petrovića poznatiji kamenoklesar svog vremena u Dubrovniku.[3] Pripada gotičko-renesansnoj školi, svojstvenok hrvatskom primorju.[1]

Radio je u korčulanskim kamenolomima,[1] nakon čega je u Dubrovniku vodio klesarsku radionicu.[4]

Klesarski mu je rad vidljiv na brojnim vlastelinskim palačama i javnim građevinama. Radio je na palači Sorkočević 1455. godine. Dominikanski klaustar ima Bogosalićeve arkade. Na katedrali u Šibeniku radio s dubrovačkim majstorima Radonjom Grubačevićem i Nikolom Markovićem te s Jurjem Dalmatincem.[4] Pomoganje Jurju Dalmatincu pridonijelo je njegovu stvarateljskom sazrijevanju.[1] Palača Sandalja Hranića u Dubrovniku ima balkonate i balkoncete koje su radili Bogosalić i Jakov Radomanović, te Leonard Petrović, Petar Jakobović i Bartul Radivojević.[5] Igor Fisković pripisuje Bogosaliću reljef Gospe sa Sinom na portalu Gospine crkve na Dančama.[6] Radič Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković i Đurđe Vukojević – isklesali su arkadice, prozore, pilastre, rozete obvezavši se da će to sami prebaciti u Novi za crkvu sv. Stjepana, građenu po narudžbi Vlatka i Ivana Hercegovića, a uz potporu Dubrovčana. Na tom je mjestu bila poslije osmanskih osvajanja glavna turska džamija, a poslije oslobađanja od Turaka 1688. crkva sv. Jeronima.[7] Bogosalić i majstori Radonja Grubačević, Đuro Utišenović, Ratko Ivančić i Nikola Marković zidali su i klesali prozore pročelja gornje etaže Kneževa dvora prigodom obnove nakon 1463. godine.[8] Radivoj Bogosalić i Nikola Marković klesali su 1469. bifore na Kneževu dvoru. Umjetnički su slične radovima kruga Jurja Dalmatinca: bujno lišće i glave muškaraca i žena na biforama.[9]

Radivoj Bogosalić i Leonardo Petrović uz nadzornika Paskoja Miličevića izveli su kameni ukras na palači Velikog vijeća u Dubrovniku. Ostali su sačuvani kapiteli stupova kvadrifore, balkonske ograde, konzole monofore i dio skulpture.[10]

Uvršten u Enciklopediju likovnih umjetnosti I te u Likovnu enciklopediju Jugoslavije.

Vidi Uredi

Izvori Uredi

  1. a b c d Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 115.
  2. Imehrvatsko (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  3. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol.33 No.1 listopad 1992. Stanko Kokole: A Relief of Fortitude and the "Tarocchi of Mantegna" in Dubrovnik, str. 24 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  4. a b Hrvatska enciklopedija Bogosalić, Radivoj LZMK, Zagreb. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  5. Academia.edu Palača vojvode Sandalja Hranića u Dubrovniku [koautorica Nada Grujić], postavio Danko Zelić (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  6. Filozofski fakultet u Zagrebu Beat Čolak: Graditeljsko-klesarske radionice Andrijića i Petrovića krajem XV. i početkom XVI. stoljeća na dubrovačkom području , Zagreb, listopad 2014., str. 29 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  7. (crnogorski) Montenegrina Radoslav Rotković: Feljton Herceg-Novi i Cetinje (dokumenti i komentari) . Ivan i Vlatko zidaju crkvu u Novome 1472-75. . Hercegović prelazi u islam. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  8. Filozofski fakultet u Rijeci Karmen Čelica Vlahutin: Knežev dvor, Divona i javna arhitektura grada Dubrovnika u 15. i 16. stoljeću, Rijeka, srpanj 2015., str. 23 (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  9. Scribd Davor Siftar: Dubrovnik - Reprezentativna stambena arhitektura. Palača Isusović - Braichi 1470 - 1475. (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)
  10. Leksikon Marina Držića Vesna Delić Gozze: Vijećnica (pristupljeno 26. kolovoza 2016.)