Rea Silvija

Rea Silvija (ili Rhea Silvia) također poznata kao i Ilia je, prema mitologiji starih Rimljana, majka legendarnih blizanaca Romula i Rema. Bila je kćer Numitora, kralja Alba Longe te potomka legendarnog trojanskog junaka Eneje. Nakon što je Numitora s prijestolja zbacio njegov mlađi brat Amulije, ona je morala otići u Vestalke te se zakleti na tridesetogodišnji celibat. Amulije joj je ubio brata te si tako uvelike pomogao dalje vladanje. Međutim Rea Silvija je ostala trudna, a za to je "okrivila" rimskog boga rata Marsa koji ju je zaveo i s njom vodio ljubav. Rodila je blizance Romula i Rema, a u strahu od Amulija morala ih je prepustiti divljoj rijeci Tiber, što se poslije pokazalo mudrom odlukom jer je košara doplutala do obale, a na obali je Romula i Rema izdojila vučica. Blizance pronalazi pastir Faustul te ih odgaja kao svoje sinove. Ubrzo Romul i Rem svrgavaju s vlasti Amulija, a na prijestolje se vraća Numitor. Pouzdano se ne zna kako je Rea Silvija umrla. Bila je nadahnuće za mnoge umjetnike starog Rima, a i kasnije.

Rea Silvija prikazana na sarkofagu


She-wolf suckles Romulus and Remus.jpg Nedovršeni članak Rea Silvija koji govori o antičkom Rimu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


LEGENDA O RIMU Oko 300 godina (počevši od oko 1050. g. prije ne) Enejini potomci su vladali Alba Longom. Iz tog roda su i Numitor i Amulije, sinovi Silvija Proka. Nakon Prokove smrti, Numitor je kratko vrijeme vladao Alba Longom; s trona ga je ubzo svrgao njegov mlađi brat Amulije. Da bi potpuno zatro Numitorovo potomstvo, jer se bojao njegovih potomaka, on je ubio njegovog sina Lausa ili Egesta, a njegovu je kćer Reu Silviju, koja se također zvala i Ilija, primorao da postane svećenica boginje Veste - vestalka i time je osudio na vječito djevičanstvo. Međutim, ove mjere opreza nisu izmijenile tok sudbine; Rea Silvija je rodila bogu Marsu (Aresu) blizance Romula i Rema. Prema pisanju Plutarha Romul je umro 717. godine prije ne u dobi od 53 godine života. Prema tome može se zaključiti da bi vjerojatna godina rođenja blizanaca mogla biti 771. Na vijest o rođenju blizanaca Amulije je svoju bratanicu bacio u tamnicu gdje je, kako neki kažu, i umrla, dok su je, po drugim predanjima, kasnije oslobodili sinovi. Drugi izvori govore da je Amulije bacio Reu u rijeku Tiber, kao i da ju je bog ove rijeke spasio i odmah se njome oženio; ili se, pak, ona sama u očaju bacila u nabujalu rijeku Anion, gdje ju je istoimeni riječni bog prihvatio i uzeo za suprugu. Što se tiče blizanaca, Amulije je naredio da se bace u Tiber. Ali njegove sluge su, plašeći se da se isuviše približe nabujaloj reci koja je nosila sve pred sobom, ostavile kotaricu s mališanima u jednom plićaku. Voda je zahvatila kotaricu i nosila je sve do brežuljka Palatina, gdje se zaustavila u plićaku. Vučica, koja je sišla da se napije vode, podojila je blizance i nastavila da se stara o njima kao da su njezini mladunci. Kasnije ih je našao Amulijev pastir Faustul i odnio ih svojoj ženi, koja se, kako neki kažu, zvala Aka Larencija, i koja ih je odgojila kao rođene sinove. Prema nekim tumačenjima Latini su izraz "lupao" koristili za vučice i za raspuštenice, pa je moguće da je neka žena "slobodnog morala" brinula za blizance te se to kasnijim prepričavanjima pretvorilo u vučicu. Poznato je još nekoliko predanja o spašavanju Romula i Rema. Pripovijedali se da je Faustul boravio u Alba Longi u vrijeme kad je slugama naređeno da blizance ostave na obali rijeke. Božansko proviđenje uputilo je Faustula presresti kraljeve sluge; on ih je uvjerio da mu predaju dječake, a zatim ih je odnio svojoj supruzi, koja je u to vrijeme rodila mrtvo dijete. Neki opet kažu da je Faustul zajedno sa svojim bratom Faustino, stigao u Italiju kao Euandrov pratilac. Po dolasku u Lacij, Faustul je postao pastir kralja Amulija, dok je njegov brat čuvao Numitorova stada. Kad je Numitorova kći Rea Silvija rodila Romula i Rema, Numitor je zamijenio blizance s dva druga dječaka, a svoje unuke je povjerio na čuvanje Faustulu. Faustin je nagovorio brata da se prihvati ovog zadatka. (Faustulova pastirska koliba - tugurium Faustuli, koja se nalazila na jugozapadnoj strani Palatina, pokazivana je u povijesno doba kao spomenik iz mitskih vremena.).






Braća Romul i Rem su odrasli među pastirima, koje su daleko nadmašivali svojom ljepotom, stasom, snagom i umom. Romul je vrlo rano pokazao da je predodređen za vođu i svakom je bilo jasno da braći više dolikuje da vladaju nego da se pokoravaju. Dok su ih neki zbog toga voljeli i poštovali njihovu volju, drugi su ih mrzili i željeli im napakostiti. Jednog dana, kad je došlo do svađe između Amulijevih i Numitorovih pastira, Rem je uhvaćen i izveden pred Numitora da mu sudi. U međuvremenu je Faustul, zabrinut za Removu sudbinu, otkrio Romulu tajnu njegovog podrijetla. Na to je Romul odmah pohitao Numitoru i ubrzo je sve bilo razjašnjeno. Romul i Rem se nisu usudili odmah otvoreno napasti Amulija. Učinili su to tek kad su sakupili veliki broj pristalica; Amulije je ubijen a Numitor je vraćen na tron Alba Longe, koji mu je po zakonu i pripadao. Međutim, Romul i Rem nisu dugo ostali u Alba Longi; odlučili su da podignu novi grad na obali Tibera, u blizini mjesta gdje su na čudesan način spašeni, i to veći od Alba Longe. Odluka o osnivanju grada odmah je dovela i do prvih nesuglasica među braćom, jer je Romul htio da osnuje grad na Palatinu, u blizini mjesta gdje su na tako čudesan način spašeni, a Rem na Aventinu, na prirodno zaštićenom mjestu, koje je, po njemu, nazvano Remonij. Romul i Rem se nisu slagali ni u daljnjim planovima za budućnost, a kako su bili blizanci, ubrzo se postavilo i pitanje starješinstva, kao i to tko će dati ime budućem gradu. Da bi izbjegli sukob, odlučili su (ili ih je djed Numitor posavjetovao) da odluku prepuste bogovima, a božja volja se mogla saznati po letu ptica. Romul je promatrao povoljna znamenja s Palatina, a Rem s Aventina. Rem je prvi ugledao znamenje - šest jastrebova i proglasio se pobjednikom, ali je ubrzo Romul ugledao dva puta više jastrebova i smatrao se pobjednikom jer je ugledao veći broj ptica. Među braćom i njihovim pristašama došlo je do sukoba, u kojem je Rem izgubio život. Neki opet kažu da je Rem uistinu video šest jastrebova, a da je Romul slagao - pa je zbog toga došlo do sukoba. Prema jednoj proširenoj verziji Rem je poginuo kasnije kad je počinio svetogrđe preskočivši brazdu koju je Romul zaorao oko Palatina - obeležavajući atar budućeg grada; ili još kasnije kad je preskočio bedeme koje je Romul podigao da bi dokazao da nisu ni za što. Rasrđeni Romul ga je ubio izgovorivši kletvu kojom je prokleo i sve buduće neprijatelje Rima: "Tako neka pogine svatko tko preskoči moje bedeme." Najzad, kažu i da Rema uopće nije ubio Romul nego njegov pratitelj Celer i da su u sukobu između braće izgubili živote i njihovi dobrotvori Faustul i Faustin. U svakom slučaju, Romula je duboko pogodila bratova smrt; on je čak htio i da se ubije, ali ga je u tome spriječila Aka Larencija, koja ga je nagovorila da nastavi započeto djelo. Bilo kako bilo, grad je po Romulu dobio ime Roma (Rim), a Romul je postao njegovim prvim kraljem. Nakon što je s počastima sahranio svoga brata Rema (zajedno s oba odgojitelja - Faustulom i Faustinom) na Aventinu, on je najprije poslao svoje ljude u Etrurijudu se upoznaju sa svim obredima u vezi s osnivanjem grada. Prema dobivenim uputama, prvo je iskopao okruglu jamu, buduće središte grada, u koju su svečano bačeni prvi plodovi svih biljaka koje su ljudi koristili, a na kraju je svatko od ljudi bacio grumen zemlje koji je donio iz svog zavičaja, i sve su to pomiješali. Brončanim plugom, koji su vukli krava i bik, Romul je zatim obilježio granice grada i odredio mjesta za kapije. Da bi naselio novo osnovani grad, on je između dva vrha Kapitola načinio utočište za beskućnike, bjegunce, krivce i robove. Od ljudi koji su mogli nositi oružje stvorio je legije (tri tisuće pješaka i tri stotine konjanika), a stotinu najboljih (patricije) odabrao je za savjet - Senat (Senatus).





Rim je brzo napredovao i uvećavao se, ali je bilo malo žena. Uzalud je Romul slao poslanike u susjedne gradove da pribavljaju žene i sklapaju brakove; svuda su bili odbijeni s prezirom. Zato je pribjegao lukavstvu: pozvao je sve susjede s obiteljima na svečane igre koje su se priređivale na blagdan Konsualije, koji je slavljen 21. kolovoza. Odazvao se veliki broj gostiju, osobito mnogo Sabinjana sa ženama i kćerima. Tijekom slavlja, na dati znak, rimljani su nasrnuli na goste i oteli im sve prisutne djevojke (kojih je po nekima bilo trideset, po drugima pet stotina dvadest sedam, a po trećima čak šest stotina osamdeset tri). Među njima je samo Sabinjanka Hersilija bila udana, a oteta je samo zato što se nije htjela nikako odvojiti od svoje kćerke. Ne čekajući ni časa, rimski mladići su se oženili otetim curama i pobrinuli se za to da one što prije postanu majke. Hersilija se, kako neki kažu, udala za Romula - i rodila mu kćer Primu (koja je tako nazvana jer je bila prvorođeno dijete) i sina Aolija, koga su kasnije zvali Avilije - ili, kako drugi kažu, udala se za izvjesnog Hostu Hostilija - kome je rodila sina. Susjedi Rimljana, gnjevni zbog otmice svojih kćeri, okupili su se oko sabinjanskog kralja Tita Tacija i odlučili se osvetiti Romulu i Rimljanima. Romul je lako savladao stanovnike latinskih gradova Cenine, Antemne i Krustumerija, ali su ga Sabinjani ozbiljno ugrozili. Oni su opsjeli Kapitol, čijom je obranom rukovodio Romulov vojskovođa Spurije Tarpej. Dok su se Sabinjani kretali u podnožju Kapitola, tražeći pogodno mjesto za logorovanje, Spurijeva kćerka Tarpeja opazila je zlatne narukvice i divno prstenje koje su Tacije i njegovi vojnici nosili na lijevoj ruci. U želji da se dokopa ovog nakita, ugovorila je sastanak sa sabinjanskim kraljem; obećala je Taciju da će otvoriti Kapitolski kapije i pustiti Sabinjane u tvrđavu ako za nagradu dobije "ono što oni nose na lijevoj ruci". Tacije se zakleo da će joj ispuniti želju, ali kad je djevojka otvorila neprijatelju tvrđavu, bila je izigrana. Naime, kralj Sabinjana je skinuo po dogovoru narukvicu s lijeve ruke i bacio je prema Tarpeji, a odmah zatim i veliki štit koji je, također, držao u lijevoj ruci. Njegov primjer slijedili su i ostali Sabinjani, tako da se djevojka našla zasuta nakitom i štitovima, pod čijim teretom je izdahnula. Drugi kažu da je Tarpeja bila kći Tita Tacija, kojom se Romul nasilno oženio, i da je stoga izdajom željela da se osveti Rimljanima. Pripovijedali se i da je ona izdala domovinu iz ljubavi prema lijepom sabinjanskom kralju. U jednom predanju, Tarpeja nije mitska, već povijesna ličnost; ona je otvorila vrata Kapitola za vrijeme napada Gala na Rim (390 g. prije ne). Po Tarpeji dobila je ime strma stijena na južnom obronku Kapitola, a tako se zove i danas. Bacanje s te stijene u starom Rimu se smatralo osobito sramotnim načinom pogubljenja, na koje su bili osuđivani jedino izdajnici. (Danas je Tarpejska stijena nešto niža nego u starom vijeku. Dolina pod njom uzdigla se u novijim vremenima navoženjem materijala s gradilišta modernog Rima.).







Zahvaljujući Tarpejinoj izdaji Sabinjani su zauzeli Kapitol, a Rimljani su u rasulu bježali prema Palatinu, gdje se Romul u očaju obratio Jupiteru za pomoć, zavetujući se da će mu podići hram ako zaustavi uzmicanje njegovih ljudi. Vrhovni bog se odazvao ovoj molbi i Rimljani uskoro nadjačaše Sabinjane. Sabinjanski vojskovođa Met Kurcije jedva se spasio bijegom. Na mjestu gdje su Sabinjani zaustavljeni, Romul je kasnije podigao hram Jupiteru statoru (podržavaoc). Na kraju, kad je došlo do odlučujuće bitke između Rimljana i Sabinjana, među zaraćene strane hrabro su stupile otete Sabinjanke, na čelu s Hersilijom. Svojim očevima su doviknule da su one sada majke njihovih unuka i da više vole da izginu nego da ostanu udovice i siročad. Nakon ovih riječi, bojna vreva se stišala, a vođe zaraćenih strana sklopile su mir - od dvije države stvorena je jedna, a udruženim narodima vladali su zajedno Romul i Tit Tacije. Romul je živio na Palatinu, a Tacije na Kapitolu. Mjesto gdje je sklopljen sporazum nazvano je Komitij (Comitium), od "comire" ("ujediniti se"). Nakon pet godina zajedničke vladavine, između Romula i Tacija je došlo do neslaganja, i to kad je Tacije zaštitio svoje rođake i suplemenike koji su ubili i opljačkali izvjesne Laurentianove zastupnike na putu za Rim. Romul je htio da kazni ubojice, ali je Tacije kaznu odlagao. Ovo je bio jedini slučaj u kojem se Romul i Tit Tacije nisu složili. U svemu ostalom su se ravnali jedan prema drugom što je moguće više, složno se snalazeći u svim prilikama. Jednog dana, dok je zajedno s Romulom prinosio žrtve bogovima u Laviniju, Tit Tacija su ubili rođaci ubijenih zastupnika. Romul je njegovo tijelo svečano sahranio na Aventinu na mjestu zvanom Armilustrij, zanemarivši potpuno kaznu za ovo ubojstvo. Neki doduše kazuju da je grad Laurent, iz straha, izručio ubojice Tacija, ali da ih je Romul oslobodio riječima da se ubojstvo iskupljuje ubojstvom. Romul je je vladao Rimom 37 godina, kad je savjet bogova odlučio da mu podari besmrtnost, i dok je (imao je tada pedeset tri godine) vršio smotru vojske na Marsovom polju (Campus Martius), iznenada ga je obavio taman oblak, a na zemlju se spustila strahovita oluja u kojoj je nestao. Rimljani su oplakivali svog vladara sve dok izvjesni Julije Prokul nije objavio da mu se Romul javio u snu i da mu je otkrio da je uzdignut na nebo, kao bog Kvirin. Prema jednoj drugoj verziji, Romul je mučki ubijen u Senatu, a njegovo raskomadano tijelo zavjerenici su iznijeli pod svojom odjećom.




Nakon Romula, Rimom je vladalo još šest kraljeva: Numa Pompilija, Tul Hostilija, Anko Marcije, Tarkvinije Prisko (Stariji), Servije Tulije i Tarkvinije Superbo (Oholi), koji je 510. g. prije ne svrgnut i protjeran. Te Romulove nasljednike većina istraživača smatra povijesnim ličnostima, iako su obavijeni mitološkim velom. Kao cjelina, povijest rimskog kraljevstva (i početno razdoblje republike) smatra se legendarnim, a Romul gotovo bez izuzetka mitskom ličnošću. Zanimljivo je da Romulovim imenom započinje i završava se povijest antičkog Rima. Posljednji rimski (odnosno zapadnorimski) imperator Romul kolovoz (Romulus Augustus) spajao je u svom imenu imena prvog legendarnog rimskog kralja i prvog povijesnog rimskog imperatora. Rim je u doba njegove izuzetno kratke vladavine od godinu dana već bio razrušen, opljačkan i upola opustio. Romula Augusta, koji je još bio dječak, svrgnuo je s trona Odoakar, vođa pobunjenih germanskih plaćenika iz plemena Skira (476. g. ne), i poštedio mu život zbog njegove mladosti. Od tada je postojalo samo Istočno carstvo (Bizant), s prijestolnicom u Konstantinopolu (Carigradu, današnjem Istanbulu). Time se ujedno završio prvi veliki razdoblje u povijesti čovječanstva - stari vijek, odnosno njezin najznačajniji dio - antika, a počeo drugi - srednji vijek (medievij).