Saltarello je folklorni ples[1] koji je izvorno nastao na području Italije. Prvi se put spominje u Londonskom rukopisu, dokumentu napisanom krajem 14. ili početkom 15. stoljeća u Toskani, a danas je u vlasništvu Britanske knjižnice.[2] Uglavnom se izvodio u brzoj tročetvrtinskoj ili troosminskoj mjeri i nazvan je prema svojstvenim skokovima (u talijanskom jeziku glagol saltare znači "skočiti"). Zbog te je osobitosti u njemačkom dobio ime Hoppertanz odnosno Hupfertanz ("poskočica"); među ostalim imenima navode se francusko pas de Brabant i španjalsko alta ili alta danza.[2]

Saltarello. Ilustracija Bartolomea Pinellija.

Povijest

uredi
 
Ritam saltarella.[3]

Tijekom 15. stoljeća riječju "saltarello" imenovan je poseban plesni korak (ples u dva koraka s poskokom na prvi ili posljednji nenaglašeni takt), ali i naziv brze trotaktne glazbene mjere; oboje se pojavljuje u mnogim koreografskim plesovima. Plesovi koji se samo sastoje od skokova i mjere saltarella opisani su kao improvizirani u talijanskim plesnim priručnicima iz 15. stoljeća. (Prvi traktat o plesu u kojem se govorilo o saltarellu napisao je Antonio Cornazzano 1465.) Jasniji i detaljniji opis takvog skoka i mjere nalaze se u rukopisu iz 16. stoljeća koji se danas čuva u madridskoj instituciji Academia de la Historia.[4] U to su vrijeme saltarello plesale grupe kurtizana odjevene poput muškaraca na plesovima pod maskama. Saltarello je nadahnuo ples quadernaria u Njemačkoj, koji je naknadno u Italiji postao saltarello tedesco (njemački saltarello). Taj je "njemački saltarello", za razliku od talijanske inačice, bio u dvostrukoj glazbenoj mjeri i počinjao je na naglašenom taktu.[5]

Godine 1540. Hans Newsidler objavio je talijanski ples pod imenom Hupff auff (uvodni preskok) i identificirao ga podnaslovom u navodnicima: "saltarella".[6]

Kao narodni ples

uredi

Iako je podrijetlom toskanski dvorski ples, saltarello je postao tipičan talijanski narodni ples u Ciociariji, a i često se izvodio u Rimu tijekom karnevala i svečanosti u blizini Monte Testaccia. Nakon što je 1831. prisustvovao rimskom karnivalu, njemački je skladatelj Felix Mendelssohn uvrstio taj ples u završnicu svoje Talijanske simfonije. Jedini primjer saltarella u sjevernoj Italiji jest saltarello romagnolo u Romagni.

I dalje je popularan narodni ples koji se izvodi u područjima u južnoj i središnjoj Italiji, među kojima su Abruzzo i Molise (premda mu je ime u tim dvama regijama ženskog roda: Saltarella), ali i Lacij i Marke. Glazba za ples uglavnom se izvodi na gajdama zampogna ili na organettu, vrsti harmonike, a glavno glazbalo prati tamburin.

Vrste saltarella u srednjem vijeku

uredi

Glavni izvor za srednjovjekovni talijanski saltarello jest toskanski rukopis Londonski rukopis, koji je nastao krajem 14. ili početkom 15. stoljeća i danas se nalazi u vlasništvu Britanske knjižnice. Glazbeni oblik četiriju ranih saltarella ista je kao za ples estampie.[7] Međutim, nalaze se u različitim glazbenim mjerama: dva su plesa transkribirana u šestosminskoj mjeri, jedan u tročetvrtinskoj mjeri, a jedan u četveročetvrtinskoj mjeri. Budući da ne postoje izvori o koreografijama prije 1430-ih, upitno je jesu li ta četiri plesa na određeni način povezana s kasnijim saltarellima.[2]

U klasičnoj glazbi

uredi

Izvori

uredi
  1. Saltarello na stranicama Proleksis enciklopedije Pristupljeno 17. studenog 2020.
  2. a b c Meredith Ellis Little ([n.d.]). "Saltarello", u: Deane Root (ed.), Grove Music Online. Oxford Music Online. Oxford; New York: Oxford University Press. Pristupljeno u prosincu 2017.
  3. Alfred Blatter (2007.). Revisiting Music Theory: A Guide to the Practice. Abingdon; New York: Routledge. Str. 28. ISBN 9780415974394
  4. Curt Sachs (1937.). World History of the Dance, prevela Bessie Schönberg. New York: W. W. Norton & Company Inc. str. 323.
  5. Curt Sachs (1937.). World History of the Dance, translated by Bessie Schönberg. New York: W. W. Norton & Company Inc. str. 294.
  6. Curt Sachs (1937). World History of the Dance, translated by Bessie Schönberg. New York: W. W. Norton & Company Inc. str. 324.
  7. Lawrence H. Moe (2003.), "Saltarello", The Harvard Dictionary of Music, četvrto izdanje, urednik Don Michael Randel (Cambridge: Belknap Press for the Harvard University Press) ISBN 978-0-674-01163-2