Samostan Svetoga Petra u Polju
Samostan Svetoga Petra u Polju bio je benediktinski samostan u Čičevu kod Trebinja. Samostan sv. Petra je bio duhovno središte biskupije gdje su benediktinci postavili svoje prvo uporište i odakle su širili svoj kulturni i vjerski utjecaj.[1]
Naziv uredi
Samostan u svom imenu ima dodatak „u Polju”, a riječ je o mjestu u južnom dijelu Trebinjskog polja. Zbog blizine samog Trebinja i naselja Čičeva, tj. zaseoka Crnča kod Bihova i Donjeg Čičeva, samostan se ponekad nazivao i „Sancti Petri de Tribigna” i „Sancti Petri di Cicevo”. Ipak, kako je smješten u polju, ispod Ilijinog brda, prevladao je naziv Sv. Petar u Polju, tj. „Sancti Petri in Campo” (ili „de Campo”, „di Campo”, „del Campo”).[2]
Povijest uredi
Samostan Sv. Petra u Polju sigurno se nalazio kod Trebinja, iako su neki autori spominjali i Boku kotorsku. Naime, papa Klement VI. spominje samostan pod jurisdikcijom kotorskoga biskupa jer je poslije progona trebinjskog biskupa ne samo Trebinjem nego i cijelim Humom upravljao kotorski biskup.[3]
Prema arheološkim istraživanjima prvotno zdanje samostana datira iz starokršćanskog razdoblja. Bila je to starokršćanska bazilika najvjerojatnije iz 5. ili 6. stoljeća. Ona je ubrzo srušena, vjerojatno već u 7. stoljeću pri seobi naroda. Na tim je temeljima podignut samostan u 11. stoljeću. Benediktinci su iskoristili ostatke nekadašnje bazilike za gradnju samostana i do njega nove crkve sv. Petra.[4]
Na mjestu negdašnjeg samostana, 1906. godine, izgrađena je pravoslavna crkva. Zbog toga su onemogućena daljnja arheološka istraživanja starokršćanske bazilike i samostana. Samostanska crkva sv. Petra obnovljena je 2007. godine, ali kao pravoslavna crkva te je posvećena sv. Pavlu.[4] Konačno je samostan prozvan „Petro-Pavlovskim” manastirom te je na čitavom kompleksu, bez obzira na njegovu veliku povijesnu vrijednost, jednostrano podignut manastir za monahinje.[5]
Monasi su bili članovi benediktinskog reda. U prva dva stoljeća svoga djelovanja uživali su potrebni mir i slobodu djelovanja. Kada je krajem 12. stoljeća, Trebinje i obližnje Primorje, osvojio raški veliki župan Nemanja započinju prvi nemiri. Kralj Uroš I. je 1252. prognao trebinjskog biskupa Salvija.[1]
Samostansko zdanje stradalo je kad su 1242. godine provalili Tatari te opustošili trebinjski kraj. Arheološka istraživanja su otkrila da je samostan gorio, a na zgarištu su pronađeni i ostaci željeznog oružja. Samostan Sv. Petra je najvjerojatno obnovila žena kralja Uroša I. koja je bila katolkinja.[1] Ona je obnavljala opustošene crkve i samostane, a vjerojatno se zalagala kod pape Martina IV. kako bi se imenovao novi trebinjski biskup.[1] Nakon raspada srpske države te dolaskom bosanskih vladara prilike su se nešto popravile te je samostan mogao slobodnije djelovati.[6]
No nije poznato do kada se sv. Petar u Polju uspio održati kao samostan. Dubrovački kroničar Jakov Lukarević navodi kako se trebinjski biskup Mihovil Natalis pred turskim osvajanjima povukao u Dubrovnik, a biskupiju preporučio „kanonicima Svetoga Petra u Čičevu i Ivanu, knezu Popova i Trebinja”.[6]
Izvori uredi
- ↑ a b c d Milanović 2023, str. 431.
- ↑ Milanović 2023, str. 428.
- ↑ Milanović 2023, str. 429-30.
- ↑ a b Milanović 2023, str. 430.
- ↑ Puljić 2023, str. 145.
- ↑ a b Milanović 2023, str. 433.
Literatura uredi
Knjige uredi
- Milanović, Jozo. 2023. Benediktinci na području Trebinjsko-mrkanske biskupije. Puljić, Ivica; Marić, Marinko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija: Zbornik radova povodom obilježavanja 1000. obljetnice prvoga pisanog spomena Trebinjske biskupije i 700. obljetnice prvoga pisanog spomena Mrkanske biskupije. Trebinjsko-mrkanska biskupija. Mostar. str. 427–437
- Puljić, Ivica. 2023. Pregled povijesti područjâ Trebinjsko-mrkanske biskupije do pada pod osmansku vlast. Puljić, Ivica; Marić, Marinko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija: Zbornik radova povodom obilježavanja 1000. obljetnice prvoga pisanog spomena Trebinjske biskupije i 700. obljetnice prvoga pisanog spomena Mrkanske biskupije. Trebinjsko-mrkanska biskupija. Mostar. str. 39–171