Siegfried Lenz

Siegfried Lenz (* 17. ožujka 1926 u Lycku, Istočna Pruska; † 7. listopada 2014 u Hamburgu) je bio jedan od najpoznatijih njemačkih književnika poslijeratne i suvremene književnosti.

Siegfried Lenz (1969)


ŽivotUredi

Siegfreid Lenz je rođen u mjestu Lyck u Mazuriji, pokrajini u sjevernoistočnoj Poljskoj. Nakon rane smrti oca njegova se majka zajedno sa kćerkom, njegovom sestrom, odselila iz Lycka i ostavila 6-godišnjeg Siegfrieda kod bake, kod koje je i odrastao. U Klaus Harms školi u Kappelnu (Schleswig-Holstein) je 1939. počeo pogađati kurs za darovitu djecu, 1943. je položio tzv. Ratnu maturu i nakon toga je bio mobiliziran od strane ratne mornarice. 20.ožujka 1944. je postao član Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke [1] , šta njemu, po vlastitoj izjavi, nije bilo poznato i radilo se o skupnom postupku učlanjivanja. U sklopu masovnog promaknuća je 20. ožujka 1945. dobro čin zastavnika mornarice. Kratko prije završetka Drugog Svjetskog rata je dezertirao u Danskoj i na bijegu su ga zarobili Britanci. [2] U zarobljeništvu je Lenz bio prevoditelj Komisije za otpuštanje zatvorenika. U članku "Ich zum Beispiel“ (Ja na primjer) je 1966. pisao o svojoj mobilizaciji, početnoj euforiji 17-godišnjaka, te kasnijem otrežnjenju i kraju rata, kojeg je doživio kao olakšanje i konačan kraj svim ratnim lažima.[3]

Nakon otpuštanja iz zarobljeništva studirao je filozofiju, anglistiku i znanost književnosti na Sveučilištu u Hamburgu. Poslije prekida studija započeo je raditi kao volonter kod dnevnih novina „Die Welt“ i bio je urednik feljtona od 1950. do 1951. U redakciji je upoznao svoju buduću suprugu Liselotte (1918-2006) [4], koja je kasnije ilustrirala nekoliko njegovih knjiga. Siegfried i Liselotte vjenčali su se 1949. Nakon objave pretiska njegovog prvog romana u literrarnom kutku dnevnih novina, odlučio se živjeti i raditi kao slobodan pisac. [5] Lenz je bio redovit posjetitelj sastanaka „Grupe 47“, koje je organizirao Hans Werner Richter. Cilj sastanka autora je bilo komentiranje aktualnih djela kao i promicanje mladih autora. Zajedno sa piscem Günterom Grassom angažirao se za Socijaldemokratsku stranku Njemačke i podržavao politiku Willya Brandta, izuzeto njegovu novu istočnu politiku, čiji je cilj bila normalizacija odnosa sa zemljama istočne Europe, posebno sa Njemačkom Demokratskom Republikom. Od 2003. je bio gast profesor Heinrich-Heine Sveučilišta u Düsseldorfu te počasni član Slobodne akademije umjetnosti u Hamburgu, a 2011. je postao počasni stanovnik svog rodnog mjesta Lyck u Istočnoj Pruskoj. [6] Siegfried Lenz je višestruko odlikovan, između ostaloga Goetheovom i nagradom Thomasa Manna te Mirovnom nagradom njemačkih knjižara. Četiri godine nakon smrti supruge Liselotte se Siegrfied Lenz 2010. vjenčao sa Ullom Reimer. [7] Preminuo je 07.listopada 2014. je u Hamburgu.

StvaralaštvoUredi

 
Lenz u Bonnu (1969)

„Rano sam ustanovio da čovjek, ako želi živjeti od pisanja, mora zagrijati stolicu. Nadahnuće nije dovoljno, nego su potrebni i ustrajnost, tvrdoglavost, izdržljivost, a sve su to odlike do kojih je došao i Goethe.“ [8] Siegfried Lenz je autor 15 romana i više od 100 pripovijetki, eseja, recenzija, radio drama i kazališnih djela. On je u ranim godinama stvaralaštva pisao kratke priče, čiji je žanr etablirao u Njemačkoj. Njegove kratke priče kao npr. „Das Feuerschiff“ su desetljećima dio školske lektire. Njegovo najvažnije djelo je roman „Deutschstunde“ (Sat Njemačkog) čija je središnja tema doba nacionalnag socijalizma i pogrešno shvaćeni pojam dužnosti. Dječak Siggi Jepsen piše kaznenu zadaću na temu „radost dužnosti“ i izabire za to svog oca, redarstvenog stražara, koji nadzire mjesnog slikara, kojem je policijski zabranjeno slikanje. Lenz piše o disciplini kojom se ispunjava dužnost, o potpunoj nesvjesnost zla koje vrijeba iza slijepog i nekritičnog slušanja i djelovanja. U ranim godinama uzor mu je bio Ernest Hemingway od kojeg se 1960. distancirao i okrenuo svom velikom idolu Williamu Faulkneru. [9] Lenzova djela odlikuje kronološki način pripovijedanja i jasnoća jezičnog izricaja. Zbog svog konvecionalnog stila je bio kritiziran kao staromodan i tradicionalan. Marcel Reich Ranicki, poznati njemački literarni kritičar, pridjeo mu je nadimak „dobroćudnog sumnjala“. Hanjo Kesting opisuje Lenza kao opuštenog čovjeka sa smislom za humor, koji u svojim djelima pokušava ljude razumijeti, a ne osuđivati. [10] Siegfried Lenz je u jednom često citiranom govoru naglasio da on umjetnost provokacije ne cijeni tako kao umjetnost savezničkog povezivanja sa čitateljem, da bi na taj način zajedno reducirali postojeće zlo. [11].On je bio književnik visokih moralnih načela. Lenz je bio i kritičar suvremenih pojava modernog doba. Roman "Čovjek u struji" obrađuje probleme starenja u društvu, posebno u radnom i potrošačkom društvu. U Romanu "Kruha i igara" iz 1959. piše o sjaju i bijedi svijeta sporta. U romanu "Uzor" kritički piše o njemačkoj stvarnosti 70-ih godina prošlog stoljeća. Roman „Prebjeglica", kojeg je napisao 1951., je posthumno objavljen. Trebao je izaći 1952., ali se Izdavačka kuća u zadnjem trenu povukla iz političkih razloga. [12] U romanu se radi o njemačkom vojniku, koji se pri kraju Drugog svjatskog rata priključuje partizanima Crvene Armije. [13] Nasljedstvo Siegfrieda Lenza nalazi se u Njemačkom arhivu literature u Marbachu (26), a djelovi nasljedstava, kao npr. manuskript knjige „Deutschstunde“ (Sat Njemačkog), izloženi su u Literarnom muzeju u Marbachu. [14]

 
Siegfried Lenz u razgovoru sa Jochenom Wolfom

Djela (Izbor)Uredi

  • 1951: Bili su jastrebovi u zraku (Es waren Habichte in der Luft)
  • 1951: Prebjeglica (Der Überläufer)
  • 1957: Čovjek u rijeci (Der Mann im Strom)
  • 1959: Kruha i igara (Brot und Spiele)
  • 1963: U kuloarima (Stadtgespräch)
  • 1968: Sat Njemačkog (Deutschstunde)
  • 1973: Uzor (Das Vorbild)
  • 1978: Zavičajni muzej(Heimatmuseum)
  • 1981: Gubitak (Der Verlust)
  • 1990: Zvučna proba (Die Klangprobe)
  • 1994: Pobuna (Die Auflehnung)
  • 1999: Arneova ostavština (Arnes Nachlaß)
  • 1955: Tako nježan bijaše Suleyken, pripovijetke(So zärtlich war Suleyken)
  • 1996: Ludmilla, pripovijetke

LiteraturUredi

  • Hanjo Kesting: Begegnungen mit Siegfried Lenz: Essays, Gespräche, Erinnerungen
  • Monika Klein, Siegfried Hirsch: Siegfried Lenz – Spuren im deutsch-dänischen Grenzland
  • Ute Müller: William Faulkner und die deutsche Nachkriegsliteratur.
  • Hans Wagener: Siegfried Lenz
  • Hanjo Kesting: Der Geschichtenerzähler – Siegfried Lenz

IzvoriUredi

  1. Monika Klein, Siegfried Hirsch: Siegfried Lenz – Spuren im deutsch-dänischen Grenzland. In: Hohenfelder und Uhlenhorster Rundschau. 2/2015, S. 16–18.
  2. Predložak:Webarchiv bei Radio Bremen vom 8. Oktober 2014. (Archiv)
  3. Der 8. Mai 1945. Ende und Anfang. SRF, 8. Mai 2015, Minute 14:40
  4. http://knerger.de/html/lenzsiegschriftsteller_120.html Foto des Grabsteins
  5. „Literatur ist Selbstzeugnis“ Siegfried Lenz im Gespräch mit Ulrich Wickert. In: Über die Phantasie und das Alter. Hommage zum 85. Geburtstag. Hoffmann und Campe, Hamburg 2001, S. 7–26.
  6. Siegfried Lenz wird Ehrenbürger seiner Heimatstadt. In: Die Welt. 18. Oktober 2011.
  7. Siegfried Lenz heiratet langjährige Nachbarin. Spiegel Online, 13. Juni 2010.
  8. Hanjo Kesting Begegnungen mit Siegfried Lenz:Essays, Gespräche, Erinnerungen
  9. Ute Müller: William Faulkner und die deutsche Nachkriegsliteratur. Königshausen und Neumann, Würzburg 2005, ISBN 3-8260-2970-4, S. 201.
  10. Hanjo Kesting: Der Geschichtenerzähler – Siegfried Lenz. In: Ein Blatt vom Machandelbaum. Deutsche Schriftsteller vor und nach 1945. Wallstein, Göttingen 2008, ISBN 978-3-8353-0274-7, S. 191–193.
  11. Predložak:Der Spiegel
  12. name="Spiegel">Volker Weidermann: Der Feind im Buch. In: Der Spiegel. 9/2016 vom 27. Februar 2016, S. 116–119.
  13. Heide Soltau: Wiederentdeckung Roman von Siegfried Lenz., ndr.de, 25. Februar 2016, abgerufen am 29. Februar 2016.
  14. Predložak:Webarchiv