Wikipedija

Siegfried Lenz

Siegfried Lenz (17. ožujka 1926. u Lycku, Istočna Pruska – 7. listopada 2014. u Hamburgu) je bio jedan od najpoznatijih njemačkih književnika poslijeratne i suvremene književnosti.

Siegfried Lenz (1969)

Život uredi

Siegfreid Lenz je rođen u mjestu Lyck u Mazuriji, pokrajini u sjevernoistočnoj Poljskoj. Nakon rane smrti oca njegova se majka zajedno s kćerkom, njegovom sestrom, odselila iz Lycka i ostavila 6-godišnjeg Siegfrieda kod bake, kod koje je i odrastao. U Klaus Harms školi u Kappelnu (Schleswig-Holstein) je 1939. počeo pogađati kurs za darovitu djecu, 1943. je položio tzv. Ratnu maturu i nakon toga je bio mobiliziran od strane ratne mornarice. 20.ožujka 1944. je postao član Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke,[1] šta njemu, po vlastitoj izjavi, nije bilo poznato i radilo se o skupnom postupku učlanjivanja. U sklopu masovnog promaknuća je 20. ožujka 1945. dobro čin zastavnika mornarice. Kratko prije završetka Drugog Svjetskog rata je dezertirao u Danskoj i na bijegu su ga zarobili Britanci.[2] U zarobljeništvu je Lenz bio prevoditelj Komisije za otpuštanje zatvorenika. U članku "Ich zum Beispiel“ (Ja na primjer) je 1966. pisao o svojoj mobilizaciji, početnoj euforiji 17-godišnjaka, te kasnijem otrežnjenju i kraju rata, kojeg je doživio kao olakšanje i konačan kraj svim ratnim lažima.[3]

Nakon otpuštanja iz zarobljeništva studirao je filozofiju, anglistiku i znanost književnosti na Sveučilištu u Hamburgu. Poslije prekida studija započeo je raditi kao volonter kod dnevnih novina „Die Welt“ i bio je urednik feljtona od 1950. do 1951. U redakciji je upoznao svoju buduću suprugu Liselotte (1918.-2006.),[4] koja je kasnije ilustrirala nekoliko njegovih knjiga. Siegfried i Liselotte vjenčali su se 1949. Nakon objave pretiska njegovog prvog romana u literrarnom kutku dnevnih novina, odlučio se živjeti i raditi kao slobodan pisac.[5] Lenz je bio redovit posjetitelj sastanaka „Grupe 47“, koje je organizirao Hans Werner Richter. Cilj sastanka autora je bilo komentiranje aktualnih djela kao i promicanje mladih autora. Zajedno s piscem Günterom Grassom angažirao se za Socijaldemokratsku stranku Njemačke i podržavao politiku Willya Brandta, izuzeto njegovu novu istočnu politiku, čiji je cilj bila normalizacija odnosa sa zemljama istočne Europe, posebno s Njemačkom Demokratskom Republikom. Od 2003. je bio gast profesor Heinrich-Heine Sveučilišta u Düsseldorfu te počasni član Slobodne akademije umjetnosti u Hamburgu, a 2011. je postao počasni stanovnik svog rodnog mjesta Lyck u Istočnoj Pruskoj.[6] Siegfried Lenz je višestruko odlikovan, između ostaloga Goetheovom i nagradom Thomasa Manna te Mirovnom nagradom njemačkih knjižara. Četiri godine nakon smrti supruge Liselotte se Siegrfied Lenz 2010. vjenčao s Ullom Reimer.[7] Preminuo je 07.listopada 2014. je u Hamburgu.

Stvaralaštvo uredi

 
Lenz u Bonnu (1969)

„Rano sam ustanovio da čovjek, ako želi živjeti od pisanja, mora zagrijati stolicu. Nadahnuće nije dovoljno, nego su potrebni i ustrajnost, tvrdoglavost, izdržljivost, a sve su to odlike do kojih je došao i Goethe.“[8] Siegfried Lenz je autor 15 romana i više od 100 pripovijetki, eseja, recenzija, radio drama i kazališnih djela. On je u ranim godinama stvaralaštva pisao kratke priče, čiji je žanr etablirao u Njemačkoj. Njegove kratke priče kao npr. „Das Feuerschiff“ su desetljećima dio školske lektire. Njegovo najvažnije djelo je roman „Deutschstunde“ (Sat Njemačkog) čija je središnja tema doba nacionalnag socijalizma i pogrešno shvaćeni pojam dužnosti. Dječak Siggi Jepsen piše kaznenu zadaću na temu „radost dužnosti“ i izabire za to svog oca, redarstvenog stražara, koji nadzire mjesnog slikara, kojem je policijski zabranjeno slikanje. Lenz piše o disciplini kojom se ispunjava dužnost, o potpunoj nesvjesnost zla koje vrijeba iza slijepog i nekritičnog slušanja i djelovanja. U ranim godinama uzor mu je bio Ernest Hemingway od kojeg se 1960. distancirao i okrenuo svom velikom idolu Williamu Faulkneru.[9] Lenzova djela odlikuje kronološki način pripovijedanja i jasnoća jezičnog izricaja. Zbog svog konvecionalnog stila je bio kritiziran kao staromodan i tradicionalan. Marcel Reich Ranicki, poznati njemački literarni kritičar, pridjeo mu je nadimak „dobroćudnog sumnjala“. Hanjo Kesting opisuje Lenza kao opuštenog čovjeka sa smislom za humor, koji u svojim djelima pokušava ljude razumjeti, a ne osuđivati.[10] Siegfried Lenz je u jednom često citiranom govoru naglasio da on umjetnost provokacije ne cijeni tako kao umjetnost savezničkog povezivanja s čitateljem, da bi na taj način zajedno reducirali postojeće zlo.[11]On je bio književnik visokih moralnih načela. Lenz je bio i kritičar suvremenih pojava modernog doba. Roman "Čovjek u struji" obrađuje probleme starenja u društvu, posebno u radnom i potrošačkom društvu. U Romanu "Kruha i igara" iz 1959. piše o sjaju i bijedi svijeta sporta. U romanu "Uzor" kritički piše o njemačkoj stvarnosti 70-ih godina prošlog stoljeća. Roman „Prebjeglica", kojeg je napisao 1951., je postumno objavljen. Trebao je izaći 1952., ali se Izdavačka kuća u zadnjem trenu povukla iz političkih razloga.[12] U romanu se radi o njemačkom vojniku, koji se pri kraju Drugog svjatskog rata priključuje partizanima Crvene armije.[13] Nasljedstvo Siegfrieda Lenza nalazi se u Njemačkom arhivu literature u Marbachu (26), a djelovi nasljedstava, kao npr. manuskript knjige „Deutschstunde“ (Sat Njemačkog), izloženi su u Literarnom muzeju u Marbachu.[14]

 
Siegfried Lenz u razgovoru s Jochenom Wolfom

Djela (Izbor) uredi

  • 1951: Bili su jastrebovi u zraku (Es waren Habichte in der Luft)
  • 1951: Prebjeglica (Der Überläufer)
  • 1957: Čovjek u rijeci (Der Mann im Strom)
  • 1959: Kruha i igara (Brot und Spiele)
  • 1963: U kuloarima (Stadtgespräch)
  • 1968: Sat Njemačkog (Deutschstunde)
  • 1973: Uzor (Das Vorbild)
  • 1978: Zavičajni muzej(Heimatmuseum)
  • 1981: Gubitak (Der Verlust)
  • 1990: Zvučna proba (Die Klangprobe)
  • 1994: Pobuna (Die Auflehnung)
  • 1999: Arneova ostavština (Arnes Nachlaß)
  • 1955: Tako nježan bijaše Suleyken, pripovijetke(So zärtlich war Suleyken)
  • 1996: Ludmilla, pripovijetke

Literatura uredi

  • Hanjo Kesting: Begegnungen mit Siegfried Lenz: Essays, Gespräche, Erinnerungen
  • Monika Klein, Siegfried Hirsch: Siegfried Lenz – Spuren im deutsch-dänischen Grenzland
  • Ute Müller: William Faulkner und die deutsche Nachkriegsliteratur.
  • Hans Wagener: Siegfried Lenz
  • Hanjo Kesting: Der Geschichtenerzähler – Siegfried Lenz

Izvori uredi

  1. ↑ Monika Klein, Siegfried Hirsch: Siegfried Lenz – Spuren im deutsch-dänischen Grenzland. In: Hohenfelder und Uhlenhorster Rundschau. 2/2015, S. 16–18.
  2. ↑ Predložak:Webarchiv bei Radio Bremen vom 8. Oktober 2014. (Archiv)
  3. ↑ Der 8. Mai 1945. Ende und Anfang. SRF, 8. Mai 2015, Minute 14:40
  4. ↑ http://knerger.de/html/lenzsiegschriftsteller_120.html Foto des Grabsteins
  5. ↑ „Literatur ist Selbstzeugnis“ Siegfried Lenz im Gespräch mit Ulrich Wickert. In: Über die Phantasie und das Alter. Hommage zum 85. Geburtstag. Hoffmann und Campe, Hamburg 2001, S. 7–26.
  6. ↑ Siegfried Lenz wird Ehrenbürger seiner Heimatstadt. In: Die Welt. 18. Oktober 2011.
  7. ↑ Siegfried Lenz heiratet langjährige Nachbarin. Spiegel Online, 13. Juni 2010.
  8. ↑ Hanjo Kesting Begegnungen mit Siegfried Lenz:Essays, Gespräche, Erinnerungen
  9. ↑ Ute Müller: William Faulkner und die deutsche Nachkriegsliteratur. Königshausen und Neumann, Würzburg 2005, ISBN 3-8260-2970-4, S. 201.
  10. ↑ Hanjo Kesting: Der Geschichtenerzähler – Siegfried Lenz. In: Ein Blatt vom Machandelbaum. Deutsche Schriftsteller vor und nach 1945. Wallstein, Göttingen 2008, ISBN 978-3-8353-0274-7, S. 191–193.
  11. ↑ Predložak:Der Spiegel
  12. ↑ name="Spiegel">Volker Weidermann: Der Feind im Buch. In: Der Spiegel. 9/2016 vom 27. Februar 2016, S. 116–119.
  13. ↑ Heide Soltau: Wiederentdeckung Roman von Siegfried Lenz., ndr.de, 25. Februar 2016, abgerufen am 29. Februar 2016.
  14. ↑ Predložak:Webarchiv
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Siegfried_Lenz&oldid=6551110"