Sonata (tal. sonare – zvučati) je naziv za raznovrsne instrumentalne skladbe bez obzira na njihov oblik. Kad je riječ o stilskim i oblikovnim obilježjima, razlikujemo dvije vrste: baroknu i klasičnu sonatu.

Beethovenov manuskript četvrtog stavka njegove klavirske sonate br. 28

Barokna sonata

uredi

Jednostavačna ili višestavačna skladba. Uobičajeno je da svaki stavak barokne sonate ima samo jednu temu. Prema namjeni može biti: sonata da camera (komorna sonata) i sonata da chiesa (crkvena sonata) u kojima su istaknute one J.S. Bacha, G.F. Händela i Domenica Scarlattija.

Klasična sonata

uredi

Višestavačna instrumentalna skladba pisana za jedno ili dva glazbala. Klasičnu ili uzornu oblikovanost stječe instrumentalnim skladbama Josepha Haydna, W.A. Mozarta i L. van Beethovena. Najčešće je pisana za glasovir solo ili za neko drugo glazbalo uz glasovirsku pratnju (npr. violinu i glasovir ili flautu i glasovir). Obično se sastoji od tri ili četiri raznolika stavka,od kojih je barem jedan stavak sonatni oblik.

Klasični sonatni oblik

uredi

Sastoji se od tri, najčešće posve simetrična dijela:

  1. Ekspozicija – prvi dio klasičnog sonatnoga oblika. U njemu se unose dvije ili više oprečnih glazbenih misli.Prva tema skladana je u temeljnom tonalitetu, druga tema je u srodnom tonalitetu.
  2. Provedba (razvoj) srednji dio sonatnog oblika. U provedbi skladatelj provodi temeljne misli ili manje tonalitetne promjene.
  3. Repriza – treći dio sonatnog oblika. Obilježje je ponavljanje jednakih broja i sljeda glazbenih misli iz ekspozicije. Repriza se provodi u temeljnom tonalitetu.