Stipan Bešlin

Stipan (Stipo)[1] Bešlin (u literaturi ga se navodi i kao Stjepan Bešlin) (Monoštor, 4. siječnja 1920.Monoštor, 7. travnja 1941.) je bio bački hrvatski pjesnik.

ŽivotopisUredi

Rodio se u Monoštoru u Bačkoj 4. siječnja 1920. u bolje stojećoj seljačkoj obitelji, no u šestoj je godini ostao bez oca pa su se za njega brinuli majka i djed.[1] Školovao se u Monoštoru (pučka škola) i Somboru, u kojem je pohađao gimnaziju, gdje je sjemeništarac karmelićana. U trećem razredu gimnazije započinje surađivati u Krijesu (1933.), zagrebačkom listu za mladež, a zatim objavljuje u raznim časopsima i godišnjacima. Prvu pjesmu «Noć nad poljima» objavljuje u časopisu Klasju naših ravni (1935.). Pjesme su mu posmrtno objavljivane u Klasju naših ravni (1942. i 1944.), zatim Glasniku sv. Ante (1944.) i Danici (1944.). U petom razredu je zbog svojih uvjerenja i stajališta izbačen iz svih škola i zabranjen mu je nastavak školovanja, bilo gdje, u Kraljevini Jugoslaviji. Ovo je vidno pogoršalo njegovo i inače teško zdravstveno stanje - bolovao je od sušice, tada smrtonosne bolesti. Umro je, jedva zakoračivši u 21. godinu života. U rukopisu mu je ostala pjesnička zbirka Tamna cesta, u kojoj je sabrao i priredio za tisak (1940.) dvadeset pjesama. Na žalost, ta je rukopisna zbirka ipak ostala neobjavljena i do danas već zagubljena, ali su neke pjesme iz nje tiskane u periodici i dr. Svoj je pjesnički izraz gradio ugledajući se na mlađe hrvatske pjesnike koji su djelovali u okrilju Hrvatskog katoličkog pokreta poput Jeronima Kornera, Vinka Kosa, Alekse Kokića i dr.). U svojim djelima je pisao o svom rodnom selu Monoštoru i životu u njemu. Kako zapaža Milovan Miković « ... mnogi su njegovi stihovi nastali u sutonskom i nokturalnom raspoloženju, a posebno se ističu oni u kojima se ocrtavaju pejsaž i podneblje Podunavlja ... te pjesme u kojima prevladava slutnja skorog kraja ...»

Godine 1934., na početku 5. razreda gimnazije, zbog "govora protiv kralja" i "svojeg žarkog hrvatstva" biva izgnan iz svih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji, no s pravom polaganja privatnih ispita.[1] Na taj način je uspjehom položio 5. razred gimnazije, a nakon neuspjeha u 6. razredu na Državnoj relanoj gimnaziji u Vukovaru otišao je najprije u Travnik, pa u Zagreb.[1] Ondje mu se naglo obnovila bolest tuberkuloze, pa se nratio u Monoštor. Osiromašena obitelj mu nije mogla platiti liječnika, pa je umro 7. travnja 1941. u Monoštoru, gdje je i pokopan.[1]

DjelaUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Vladimir Lončarević, Kratka pjesnička cesta Stipana Bešlina, rubrika "Katolički oblikovatelji kulture", Glas Koncila (tiskovno izdanje), objavljeno 31. travnja 2016., br. 13 (2016.), str. 31
  • Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti - Zaljubljeno proljeće Stipana Bešlina, Zagreb, 1969., 77.-90.
  • Ante Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996., 149.-153.
  • Milovan Miković, Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb, 2003., 161.
  • Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010., 656.
  • Sanja Vulić i Marija Šeremešić, Slijeđenje tajanstvenog traga - Životni i pjesnički usud Stipana Bešlina, u: Stipan Bešlin, Tajanstveni trag, Sombor, 2011., 7.-31.
  • Milovan Miković, Dušo, spremi se i pozdravi u šumi srnu, Hrvatska riječ, broj 493., 7. rujna 2012., 34.

Vanjske povezniceUredi