Wikipedija

Suđenje za genocid u Bosni i Hercegovini

popis na Wikimediji

Zbog teških zločina tijekom rata u Bosni i Hercegovini, skovan je termin Bosanski genocid. Jedna od prvih međunarodnih organizacija koja ukazuje da se u Bosni i Hercegovini događa genocid nad Bošnjacima je Helsinki Watch koji je o tome govorio u prvom dijelu rata.[1] Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY)[2] i Međunarodni sud pravde[3] potvrdili su da se dogodio genocid tijekom sukoba, ali su ga ograničili samo na područje Srebrenice. Ujedinjeni Narodi u listopadu 1992. godine dobivaju službeni izvještaj koji govori o situaciji u Bosni i Hercegovini:[4]

"Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako ostvario uvjete za njenu podjelu ili drugim riječima govoreći kako bi dao međunarodnoj zajednici takozvane argumente za podjelu države...Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja. Već sada (listopad 1992.) postoje etnički očišćena naselja u kojima žive samo Srbi. Brojni primjeri istovremenog genocida protiv nesrpskog stanovništva uključujući međusobno udaljena naselja bez ikakve sumnje dokazuje da je ova zavjera organizirana unaprijed od ekstremnih lidera Srpske Demokratske Stranke".

Nakon sukoba, pokrenuti su sudovi za procesuiranje tog zločina. Do danas, sveukupno je 14 osoba osuđeno za genocid na području Bosne. ICTY je donio četiri presude, sud u BiH devet a njemački sudovi jednu.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije uredi

ICTY je osudio četiri osobe za genocid u Srebrenici.

  • Radislav Krstić - general i zapovjednik Drinskog korpusa. 1998. mu se počelo suditi na Međunarodnom sudu u Haagu. Njegova obrana je tvrdila da se u Srebrenici nije dogodio genocid zbog sljedećih opaski: prema njima, ubojstvo 7,500 od 1,4 milijuna Bošnjaka ne predstavlja dokaz o "namjeri za uništenje velikog dijela narodne skupine"; VRS nije ubila žene, djecu i starije osobe nego ih je prebacila u Kladanj, a to nije učinila kako bi smanjila bijes međunarodne zajednice; da je VRS htio uništiti Bošnjake kao narodnu skupinu, ubio bi i Bošnjake iz Žepe, susjedne enklave; VRS je "samo htio ubiti sve potencijalne borce kako bi eliminirao bilo kakvu buduću prijetnju"; otprilike 3,000 članova kolone je propušteno na bošnjački teritorij nakon potpisivanja primirja.[5] Sudsko vijeće je odbacilo te argumente zbog sljedećih činjenica: ranjeni muškarci su pošteđeni "samo zbog prisutnosti UNPROFOR-a a dio kolone koji je uspio stići do bošnjačkog teritorija duguje svoj opstanak jedino činjenici da su VRS-u manjkali vojni resursi da ih uhvate"; bosanski Srbi su "morali znati o katastrofalnom utjecaju na nestanak dvije ili tri generacije muškaraca u opstanku tradicionalno patrijarhalnog društva"; bosanski Srbi su znali da će "kombinacija ubojstva svih vojno sposobnih muškaraca i nasilne deportacije žena, djece i starijih neminovno dovesti do fizičkog nestanka Bošnjaka u Srebrenici"; uništene su bošnjačke kuće i džamija; leševi su "prvo zakopani u masovnoj grobnici a potom iskopani i unakaženi prekopani u skrivenim i udaljenim lokacijama".[5] Zaključak je bio sljedeći:
"Strateška lokacija enklave, smiještena između dva srpska teritorija, objašnjava zašto se snage bosanskih Srba nisu samo ograničile na protjerivanje bošnjačkog stanovništva. Ubijanjem svih vojno sposobnih muškaraca, snage bosanskih Srba su učinkovito uništili zajednicu Bošnjaka u Srebrenici te tako eliminirali vjerojatnost da će se ikada moći ponovno obnoviti na tom području."[5]
2001. Krstić je osuđen za "ubojstvo tisuća bošnjačkih muslimana između 10. i 19. srpnja 1995., bez obzira da li su smaknuća bila sporadična ili planirana u obliku masovnih ubojstava". Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na 46 godina zatvora.[6][7][8][9] Bila je to prva Haaška presuda za genocid za rat u Bosni te dotad najveća zatvorska kazna dodijeljena nekom optuženiku. Krstić je bio prvi Europljanin osuđen za genocid od nekog međunarodnog suda nakon Nürnberškog procesa.[10] Nakon podignute žalbe, kazna mu je 2004. smanjena na 35 godina a presuda je preimenovana u "pomaganje i podržavanje genocida". Prebačen je u Veliku Britaniju na služenje kazne.[11]
  • Ljubiša Beara - 2010., ICTY je donio presudu prema kojoj je on "bio najstariji službenik u vojsci te imao najjasniju sliku o masovnom razmjeru i opsegu aktivnosti ubijanja. Od njegove prisutnosti na Bratuncu u noći 13. srpnja, do njegove osobne posjete raznim lokacijama za zatvaranje i pogubljenje te značajnim logističkim izazovima s kojima je bio suočen, Beara je imao vrlo osoban uvid u zapanjujuć broj žrtava koje su određene za smaknuće. Beara je postao, prema mišljenju sudske komore, pogonska sila pothvata ubojstva". Komora se složila da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s ciljem umorstva bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice, te da je sudjelovao s namjerom progona. Prema presudi, "Bearina je namjera bila uništiti narodnu skupinu ubijanjem svih njenih članova u njegovom dosegu, te je, bez ikakve sumnje, imao genocidnu namjeru". Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu u zatvoru.[12][13][14][15]
  • Vujadin Popović - 2010., ICTY je donio presudu prema kojoj je on bio prisutan s Vojskom bosanskih Srba na Potočarima 12. srpnja te je bio svjestan o broju muškaraca među tisućama Bošnjaka koje se okupilo na toj lokaciji tog dana. Sudska komora je neupitno ustanovila da je Popović bio uključen u organizaciju pothvata ubijanja koja se je izvršila u području Zvornika. Prema presudi, sudjelovao je u udruženom zločinačkom pothvatu ubijanja bošnjačkih muškaraca Srebrenice te da je djelovao s namjerom progona. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu u zatvoru.[16][13][12]
  • Drago Nikolić - obavještajni časnik zvorničke brigade. 2010., sudsko vijeće donijelo je presudu prema kojoj je surađivao s Bearom i Popovićem u organiziranju zatvaranja i smaknuća zarobljenika u školi Ročević. Nadalje, prema presudi, Nikolić je "demonstrirao odlučnost u izvršavanju zadataka u ovoj ubojitoj operaciji. Njegov doprinos udruženom zločinačkom pothvatu bio je neumoljiv i odlučan. Sudjelovao je u pothvatu sa namjerom progona, imao je znanje o genocidnoj namjeri drugih te je dao značajan doprinos genocidu." Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje genocida, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na zatvorsku kaznu od 35 godina.[16][13][12][17][18]

Sud BiH uredi

29. srpnja 2008., nakon dvogodišnjeg suđenja, Sud u BiH je osudio sedmero ljudi za genocid u Srebrenici, uključujući smrt 1000 Bošnjaka u jednom danu.[19][20] Jedino je Miloš Stupar naknadno pravomoćno oslobođen krivnje. 2009. je još jedan, a 2010. još dvoje osuđeno za genocid. Sveukupno, prvostupanjske presude su bile sljedeće:

  • Milorad Trbić - 16. listopada 2009. prvostupanjskom presudom Sud BiH proglasio je Milorada Trbića krivim za genocid i istrebljenje u Srebrenici počinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, te ga osudio na dugotrajni zatvor u trajanju od 30 godina. Sudsko vijeće je zaključilo da je Trbić od 12. do 16. srpnja 1995. godine sam sudjelovao ili pomagao ubojstva muškaraca iz Srebrenice na različitim lokacijama na području općine Zvornik – u Kula-gradu, Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilici, školama u Orahovcu, Ročeviću, Petkovcima, te je nadgledao ubojstva najmanje 179 osoba na brani kod Petkovca, te da je nadgledao, rukovodio i koordinirao aktivnosti ukopavanja ubijenih u neobilježene masovne grobnice, te ponovnog otkopavanja i premještanja na druge lokacije, "da bi se posmrtni ostaci i identitet žrtava sakrili".[23][24][25][26]
  • Radomir Vuković - 2010., prvostupanjskom presudom proglašen krivim po jednoj optužbi za genocid u Srebrenici i osuđen na 31 godinu zatvora.
  • Zoran Tomić - 2010., prvostupanjskom presudom proglašen krivim po jednoj optužbi za genocid u Srebrenici i osuđen na 31 godinu zatvora.[27]

Njemački sudovi uredi

Njemačka je sudila četvorici za genocid u ratu u Bosni i Hercegovini nakon što su uhićeni na njenom teritoriju. Jedna osoba je oslobođena krivnje, jedna je osuđena za genocid dok su ostala dvojica proglašena krivima za druge kriminalne radnje. Ove rijetke presude su bile jedine koje su se odnosile na genocid izvan Srebrenice.

  • Novislav Džajić - uhićen i odveden na suđenje u Münchenu za masakre u Foči. Vrhovni sud međutim nije mogao neupitno utvrditi da je imao namjeru počiniti genocid. Ipak, Džajić je proglašen krivim za 14 slučajeva ubojstva i jedan pokušaj ubojstva te osuđen na pet godina zatvora.[28] Iako oslobođen krivnje od genocida, Bavarska sudska komora je zaključila da se u Foči 1992. dogodio genocid.[29]
  • Nikola Jorgić - Uhićen i odveden na sud za svoju ulogu u masakru u Doboju. Vrhovni sud Düsseldorfa je u presudi 1997. zaključio da su ti zločini su bili čin genocida.[30][31][32] Dobio je četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu.[33] Europski sud za ljudska prava odbio je 2007. njegovu žalbu na presudu.
  • Maksim Sokolović - Vrhovni sud Düsseldorfa ga je 1999. osudio na 9 godina zatvora zbog "pomaganja i podržavanja u genocida". Nisu mu mogli dokazati nijedno ubojstvo, ali je zaključeno da je bio vođa četničke paravojske te da je u okolici svojeg rodnog sela Osmanci teško mučio barem pet zarobljenih Bošnjaka.[34][35][36][37]
  • Đurađ Kušljić - sudjelovao je u ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon toga, otišao je 1993. u Njemačku. Pošto je u potrazi za boljom zaradom mijenjao mnoge poslove, u svibnju 1995. godine zaposlio se kao kuhar u gostionici Elizabete Hones. Tri godine kasnije vjenčao se ovom Njemicom i radio u građevinskoj firmi koju je ona u međuvremenu otvorila.[38] Njegova nekadašnja susjeda iz Kotora Varoša, koja ga je jednog dana vidjela na ulicama Münchena, je potom odmah otrčala u policiju i prijavila ga kao izvršitelja zločina u Kotoru Varošu.[38] Bavarski vrhovni sud 16. prosinca 1999. proglasio je Kušljića krivim za izvršavanje genocida i osudio ga na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva šestero Bošnjaka i naredbe za progon drugog nesrpskog stanovništva dok je bio šef policije u Vrbanjcima (općina Kotor Varoš) 1992.[39][40][41][42][43] Nakon podignute žalbe, presuda je umanjena u "sudjelovanje u genocidu", no njegova kazna ostala je nepromijenjena. Pojedini stručnjaci su izrazili mišljenje da je sud u tom slučaju uzeo razmjerno "širok pogled" radi utvrđivanja kvalifikacija za genocid. Neočekivani obrat dogodio se 2008. godine, kada je njemački sud poništio sve presude i oslobodio Kušljića od bilo kakve odgovornosti. Sam Kušljić je izjavio: "Početkom rata, kao rezervni policajac, bio sam na kontrolnoj točci u Vrbanjcima, a potom sam raspoređen u teritorijalnu obranu i prebacili su me u magazin. Kad sam vidio što se u ratu radi i kako se na nesreći poštenih ljudi, bez obzira na to koje su vjere, bogate lopovi, odlučio sam sve napustiti i pobjeći u Njemačku. Tamo sam radio bez problema šest godina, a onda su me Nijemci uhapsili i pripremili mi klasični politički proces."[44]

Izvori uredi

  1. ↑ Lee Bryant:The Betrayal of Bosnia  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. ožujka 2009. (Wayback Machine), August 1993.
  2. ↑ Judge's Words: 'Cleansing Became Genocide'. New York Times. 3. kolovoza 2001. Pristupljeno 24. rujna 2010.
  3. ↑ ICJ; The Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro), case 91, The Hague, 26 February 2007, p. 108, paragraph 297. [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. ožujka 2011. (Wayback Machine)
  4. ↑ HUMAN RIGHTS COMMITTEE Bosnia and Herzegovina - report for Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights 27-04-1993; CCPR/C/89. (Additional Info from State Party), Convention Abbreviation: CCPR
  5. ↑ a b c Prosecutor vs Krstic, Trial Chamber Judgement, Case No. IT-98-33-T (p. 593-597) (PDF). ICTY. 2001. Pristupljeno 24. rujna 2010.
  6. ↑ General guilty of Bosnia genocide. BBC News. 2. kolovoza 2001.
  7. ↑ Marlise Simons. 20. travnja 2004. World Briefing Europe: The Hague: Court Affirms Genocide In Bosnia. New York Times
  8. ↑ Serb general convicted of genocide. Guardian. 2. kolovoza 2001.
  9. ↑ Bosnia-Herzegovina: General Radislav Krstic found guilty of genocide. Amnesty International. 2. kolovoza 2001.
  10. ↑ Rod Nordland. 13. kolovoza 2001. Crimes Against Humanity. Newsweek. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  11. ↑ War crimes case widens 'genocide'. BBC News. 19. travnja 2004.
  12. ↑ a b c Seven convicted over 1995 Srebrenica massacre. CNN. 10. lipnja 2010.
  13. ↑ a b c Life for Bosnian Serbs over genocide at Srebrenica. BBC News. 10. lipnja 2010.
  14. ↑ Hague court sentences Bosnian Serbs to life for Srebrenica genocide. Times Online. 10. lipnja 2010.
  15. ↑ Bosnian Serbs convicted of genocide over Srebrenica massacre. The Telegraph. 10. lipnja 2010.
  16. ↑ a b Popovic et al (PDF). ICTY. 10. lipnja 2010.
  17. ↑ Nidzara Ahmetasevic. 10. lipnja 2010. ICTY Finds Three Guilty of Genocide in Srebrenica in Major Ruling. Balkan insight. Pristupljeno 2. rujna 2010.
  18. ↑ Marlise Simons. 10. lipnja 2010. Genocide Verdicts in Srebrenica Killings. New York Times. Pristupljeno 2. rujna 2010.
  19. ↑ a b c d e f g h Cerkez-Robinson, Aida (2008-07-30). "7 Bosnian Serbs guilty of genocide in Srebrenica"[neaktivna poveznica], Associated Press. Retrieved on 2008-07-31.
  20. ↑ a b c d e f g h Bosnian Serbs jailed for genocide. BBC News. 29. srpnja 2008. Pristupljeno 29. srpnja 2008.
  21. ↑ a b c d e f g The Court of Bosnia and Herzegovina - Mitrovic and others (Kravice) - Accused of the criminal offence of genocide in violation of Article 171 of the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina (X-KR-05/24 - Mitrovic and others (Kravice)).
  22. ↑ Miloš Stupar nije kriv za genocid u Srebrenici
  23. ↑ Karadzic war crimes trial set for late October. CNN. 17. listopada 2009. Pristupljeno 8. srpnja 2010.
  24. ↑ Milorad Trbic Found Guilty of Genocide. Balkaninsight. 16. listopada 2009. Pristupljeno 8. srpnja 2010.
  25. ↑ Milorad Trbić proglašen krivim za genocid. BIRN. 16. listopada 2009. Pristupljeno 8. srpnja 2010.
  26. ↑ Miloradu Trbiću 30 godina zatvora za genocid u Srebrenici. Index. 16. listopada 2009. Pristupljeno 8. srpnja 2010.
  27. ↑ News (2010.-04-22). "Radomir Vuković and Zoran Tomić sentenced to 31 years of long term imprisonment". The Court of Bosnia and Herzegovina. Retrieved 2010.-04-22.
  28. ↑ Stephen Macedo Universal Jurisdiction: National Courts And the Prosecution of Serious War Crimes
  29. ↑ Bavarian Appeals Court, Novislav Džajić case, 23 May 1997, 3 St 20/96.
  30. ↑ Federal High Court of Germany: Translation of Press Release into English Nr. 39 on 30 April 1999: Federal High Court makes basic ruling on genocide, Prevent Genocide International
  31. ↑ European Court of Human Rights - Jorgic v. Germany Judgment, July 12 2007.
  32. ↑ National Case Law - Nikola Jorgic, Higher Regional Court at Dusseldorf, 26 September 1997, "The accused, a Bosnian Serb, was sentenced to life imprisonment. He was found guilty of genocide in eleven cases, in conjunction with several cases of dangerous bodily harm, deprivation of liberty and/or murder. He acted as an accessory to those crimes"
  33. ↑ BGHSt 45, 64 - Völkermord und Weltrechtsprinzip, Urteil vom 30. April 1999 g.J. - 3 StR 215/98 - Oberlandesgericht Düsseldorf (paragraf 20-27)
  34. ↑ Maksim Sokolović, Oberlandesgericht Düsseldorf, 29 November 1999.
  35. ↑ Maksim Sokolović, Bundesgerichtshof, Third Criminal Senate, 21 February 2001, 3 StR 372/00
  36. ↑ BGH bestätigt Haftstrafe wegen Völkermord
  37. ↑ Völkermordprozess - Neun Jahre Haft für serbischen Gastarbeiter Der Spiegel, 29.11.1999.
  38. ↑ a b Đurađ Kušljić na raspelu. Fokus. 22. lipnja 2010. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  39. ↑ Yearbook of International Humanitarian Law:, Svezak 4; Svezak 2001. Horst Fischer, Avril McDonald, John Dugard, Hans-Peter Gasse. 2001
  40. ↑ Bosnian Serb Found Guilty of Genocide. Los Angeles Times. 16. prosinca 1999.
  41. ↑ VÖLKERMORD - Schulter an Schulter. Der Spiegel. 23. kolovoza 1999.
  42. ↑ The Genocide Convention: an international law analysis. John B. Quigley. 2006
  43. ↑ Đurađ Kušljić, Bundesgerichtshof, 21 February 2001, 3 StR 244/00
  44. ↑ Pobegao od ratnog zla, a robijao za - genocid. Blic online. 6. rujna 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. rujna 2012. Pristupljeno 27. srpnja 2010.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Suđenje_za_genocid_u_Bosni_i_Hercegovini&oldid=6610323"