Suizei
Suizei (jap.綏靖天皇, すいぜいてんのう, Suizei-tennō) (29. godina cara Jinmua (神武) 632. pr. Kr.? - 10. dan 5. mjesec 33. godina cara Suizeija (綏靖)/28. lipnja 549. pr. Kr.?) bio je 2. japanski car prema tradicijskom brojanju.[1] Bio je poznat kao Kamu-nuna-kawa-mimi no mikoto[2] (かむぬなかわみみのみこと), s time što ga kronika Nihon Shoki ime mu piše oblikom (神渟名川耳尊), a kronika Kojiki oblikom (神沼河耳命).
| Suizei | |
|---|---|
| |
| Slika cara Suizeija iz tiskanog izdanja iz doba Meijija. | |
| 2. car Japana | |
| Vladavina | 581. pr. Kr. - 549. pr. Kr. (tradicijski) |
| Prethodnik | Jinmu |
| Nasljednik | Annei |
| Rođenje | legenda |
| Smrt | legenda |
| Pokop | Tsukida no oka no e no misasagi (Nara) |
O nadnevku njegova rođenja ne postoje pouzdani izvori. Konvencijski se uzima da je vladao od 23. veljače 581. pr. Kr. do 28. lipnja 549. pr. Kr.[3]
Mitski car uredi
Suvremeni znanstvenici došli su do pitanja je li ovaj car odnosno jesu li prvih devetorica mitskih careva uopće postojali. Suizeijev pomak car Sujin prvi je za kojeg se veliki broj znanstvenika slaže da je možda i postojao.[4] Ime Suizei-tennō posmrtno su mu dodijelile generacije koje su došle poslije.[5]
Stare kronike uredi
U kronici Kojikiju je zapisano malo više od njegova imena i rodoslova. Kronika Nihonshoki daje više podataka, iako je odjeljak mitski i skoro u potpunosti izrezan iz sukna kineskih legenda. Carski misasagi odnosno grob cara Suizeija i danas se održava, unatoč tome što nema nikakvih pouzdanih starih zapisa koji bi potvrdili da je ovaj car postojao. Rangira ga se kao prvog od Kesshi Hachidai (欠史八代, osmorice nedokumentiranih vladara, Kesshi Hachidai), odnosno vladara bez posebnih legenda koje se odnose na njih.[6]
Kojiki je zabilježio kako je došao na prijestolje. Prema tom povijesnom izvoru Suizei je bio mlađim sinom Jinmuove glavne supruge Isukeyorihime. Stariji mu je brat Kamuyawimimi (神八井耳命, かむやいみみのみこと) bio carević prijestolonasljednik. Sin Jinmuove niže rangirane supruge Ahiratsuhime Tagishimimi' pokušao je nakon što je Jinmu umro preuzeti prijestolje. Suizei je poticao Kamuyawimimija neka ubije Tagishimimija, no kako se preplašio pred tom zadaćom, Suizei je to obavio. Na osnovi toga Kamuyawimimi je ustupio svoja prava te proglasio da bi smjeliji Suizei trebao biti carem.[7] Priča možda jednostavno objašnjava pokušaj objašnjenja starinske prakse ultimogeniture, gdje je zadnjerođeni dobivao viša prava nasljeđivanja. Tu je praksu poslije zamijenila primogenitura, pravo prvorođenog.[nedostaje izvor] Ako je i zrno povijesne istine iza ovih mitova, vjerojatno može biti da Suizeijeva gola priča pokazuje na jednog od poglavica od četiriju klanova pokrajine Unebi iz razdoblja Yamata koji su se sporili radi prevlasti.[nedostaje izvor]
Grob uredi
Nije poznato gdje je njegov grob.[2] Ovog se cara tradicijski štuje u šintoističkom spomen svetištu (misasagi) u Nari.
Uprava japanskog carskog dvora označila je ovo mjesto kao njegov mauzolej. Nosi ime Tsukida no oka no e no misasagi.[8]
Vidi uredi
- Hikoyainomikoto (日子八井命, ひこやいのみこと), brat
- Himetataraisuzuhime (ヒメタタライスズヒメ), mati
- Oomnonushi, djed po majci (大物主, 三輪大物主神, おおものぬし)
Izvori uredi
- ↑ Ponsonby-Fane, Richard. (1959.). The Imperial House of Japan, str. 29.
- ↑ a b Uprava japanskog carskog dvora (Kunaichō): 綏靖天皇 (2)
- ↑ Titsingh, Isaac (1834). Annales des empereurs du japon, str. 3-4., str. 3, na Google knjigama; Brown, Delmer i dr. (1979.). Gukanshō, str. 250-251; Varley, Paul. (1980.). Jinnō Shōtōki, str. 88.-89.
- ↑ "Life in the Cloudy Imperial Fishbowl," Japan Times. 27. ožujka 2007.
- ↑ Brinkley, Frank. (1915.). A History of the Japanese People from the Earliest Times to the end of the Meiji Era, str. 21., str. 21., na Google knjigama; izvadak, "Posmrtna imena za zemaljske Mikade izmislilo se kad je vladao car Kammu (782.-805.), odnosno, nakon dana kad su sabrana djela Zapisi i Kronike.
- ↑ Aston, str. 138-141.
- ↑ Chamberlain, Basil. (1919.). The Kojiki, str. 184.
- ↑ Ponsonby-Fane, str. 418.
Literatura uredi
- Aston, William George. (1896.). Nihongi: Chronicles of Japan from the Earliest Times to A.D. 697. London: Kegan Paul, Trench, Trubner. OCLC 448337491
- Brown, Delmer M. and Ichirō Ishida, ur. (1979.). Gukanshō: The Future and the Past. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-03460-0; ISBN 978-0-520-03460-0; OCLC 251325323
- Chamberlain, Basil Hall. (1920.). The Kojiki. Read before the Asiatic Society of Japan on April 12, May 10, and June 21, 1882; reprinted, May, 1919. OCLC 1882339
- Nussbaum, Louis-Frédéric i Käthe Roth. (2005.). Japan encyclopedia. Cambridge: Harvard University Press. ISBN 0-674-01753-6; ISBN 978-0-674-01753-5; OCLC 58053128
- Ponsonby-Fane, Richard Arthur Brabazon. (1959). The Imperial House of Japan. Kyoto: Ponsonby Memorial Society. OCLC 194887
- Titsingh, Isaac. (1834.). Nihon Odai Ichiran; ou, Annales des empereurs du Japon. Paris: Royal Asiatic Society, Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland. OCLC 5850691
- Varley, H. Paul. (1980.). Jinnō Shōtōki: A Chronicle of Gods and Sovereigns. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-04940-4; ISBN 978-0-231-04940-5; OCLC 59145842